Mržnja
Nakon ratova se ponavlja floskula: oprostiti i ne zaboraviti. Na prvi pogled ova floskula je nelogična, jer oprost podrazumijeva zaborav nedjela što su učinjena onome koji prašta. Oprostiti i ne zaboraviti – je moguće samo dug ili materijalnu štetu.
Opraštati zločine mogu samo rijetki ljudi široke duše. Pa, ima li smisla i da li je pravedno tražiti od većine žrtava rata da oproste ubistva svojih bližnjih, osakaćena tijela i preživljene patnje?
Ako bi se takve stvari lako opraštale što bi onda sprječavalo zločince da čine zlodjela čim im se ukaže prilika?
Jedino ima smisla tražiti od zločinaca da ne zaborave svoja zlodjela, da bi kao kaznu trpjeli grižu savjesti i sramotu. I to samo od onih koji su sačuvali mrvu ljudskosti i savjesti.
Žrtve i zločinci ne trebaju opraštati ni zaboravljati. Žrtve moraju naučiti živjeti pored nekoga ko im je nanio zlo i ne mrzjeti ga. Zločinci trebaju naučiti živjeti sa sramotom svojih grijehova, kajati se i trpjeti nečistu savjest. Da bi to mogli – moraju se osloboditi mržnje zbog koje su počinili zločine.
Ali to nije lako. Mržnja koja je u žrtvama nastala zbog onoga što im je učinjeno, nakon rata omogućava im da lakše trpe bol za izgubljenim. Mržnja koja je zločincima omogućavala da zlo čine bez samilosti, nakon rata ih oslobadja osjećanja krivice.
U ratovima se uništava sve osim mržnje, koja se u njima radja, samoreprodukuje i raste. Mržnja se tada zajedno sa oružjem dijeli narodu, jer je bez nje oružje neupotrebljivo. Zato poslije rata u narodu ostane mnogo mržnje i oružja, koje je veoma teško sakupiti i uništiti. Mržnju teže, jer njeno posjedovanje nije kažnjivo po zakonu, kao što je kažnjivo posjedovanje oružja. Zakonom nije moguće zabraniti emocije, pa ni one koje kao mržnja imaju destruktivni potencijal usmjeren prema ljudima.
Očigledno nema smisla tražiti od onih koji su ratovali da oproste i ne zaborave. Ali je veoma važno tražiti od narednih generacija, koje rat nije dotakao, da oproste grijehe i zločine učinjene njihovim precima ili da ne zaborave zločine koje su njihovi preci učinjeli. Zvuči nelogično tražiti tako nešto od nekoga ko nije učestvovao u ratu. Medjutim, to je način da se spriječi prenošenje mržnje budućim generacijama.
Balkanska tradicija
Na mržnji iz rata se može dobro profitirati, pa politički i nepolitički subjekti iz nje izvlače korist. Korist
izvlače mnogi: oni koji nisu u vlasti i oni koji jesu, oni na margini društva i oni koji kontrolišu javno mnjenje. To ne rade samo deklarisani ratnohuškači, već i oni koji bi trebali širiti ljubav, vjeru i kulturu.
Svjesno ili nesvjesno, mržnja se prenosi na pokoljenja spomenicima, umjetničkim djelima kojima se slave pobjede i junaci, ističu svoje patnje i zločini neprijatelja a negiraju zločini svojih.
Elektronski i štampani mediji su preplavljeni govorom mržnje iz prošlih ratova. Na to su se svi navikli, pa je više niko ne primjećuje. Djeca danas odrastaju u virtualnom svijetu, gdje ta mržnja izgleda bezazleno i prenosi se bez kontrole.
Na cijelom Balkanu postoji duga tradicija prenošenja mržnje iz ratova kroz predanja i epske pjesme. To se radi sa pietetom, kao da je u pitanju zaostavština sa kojom se treba ponositi. Tako je mržnja iz prošlih ratova neprimjetno ušla u kulturu svih balkanskih naroda. Zato se sada po mržnji iz prošlih ratova može prepoznati odakle je neko i iz kojeg je naroda.
Sa mržnjom iz rata se prenose ideje koje su tu mržnju stvorile. Onda nije čudno što u svim državama na Balkanu medju omladinom postoje pobornici zločinačkih ideologija iz ratova koji su završeni u prošlom vijeku, davno prije njihovog rodjenja. Pa nisu rijetke pojave mladića sa fašističkim obilježjima, i čuti ih kako pjevaju pjesme koje veličaju zločine i zločince. Nesvijesnim mladićima ni nasilje nije strano, jer su ubijedjeni da se bore za neki uzvišeni cilj.
Trebalo im je reći pravu istinu i učiti ih što je rat, zbog čega i čijih interesa se ratovalo. Učiti ih da oproste i ne zaborave. Ali, njihovi roditelji i učitelji su puni mržnje iz ratova u kojima su učestvovali ili ratova predaka. Trebalo je spriječiti javno ispoljavanje mržnje kroz govor ili simbole. Ali, mediji na tome dobro zaradjuju. Trebalo je napraviti sistem u kojem se širenje mržnje neće isplatiti. Ali, političari žive na tim podjelama.
A prije svega je trebalo kolektivno i individualno liječiti od mržnje sve koji su u ratu učestvovali: zločince i žrtve, pobjednike i poražene. Jer mržnja je zarazna bolest duše, na koju je malo ko imun. Zaraženi je prenose na svoje prijatelje i neprijatelje. Oni nisu svjesni svog oboljenja i zaraze koju šire. Prenose je i na svoju djecu. Ostaviti potomstvu u naslijedje mržnju je jednako kao ostaviti nasljednu duševnu bolest. Ta bolest će ih sigurno odvesti u iste grijehe i patnje koje su preživjeli njihovi preci. U rat i smrt.
Oprostiti i ne zaboraviti je poruka i opomena namjenjena budućim generacijama. Očigledno je da ona Balkanu nije dovoljna da zaštiti djecu od mržnje iz prošlih ratova.