Pravo na slobodu misljenja i izrazavanja – nemamo
Pravo na slobodu kretanja – nemamo
Pravo na ravnopravnost – nemamo
Pravo na udruzivanje i okupljanje – nemamo
Pravo na rad i slobodan izvor zaposlenja – nemamo
Pravo na drustvenu i drzavnu pomoc – nemamo
Pravo na zivotni standard – nemamo
Pravo na obrazovanje – nemamo
Ovo su samo neka od osnovnih ljudskih prava navedenih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima usvojenoj 10.12.1948. godine. Neka od njih su ispostovana djelimicno, neka nikako, neka se krse na svakom koraku u svakom trenutku. Uglavnom, nijedno nije ispostovano do kraja. Ama bas nijedno.
I zato se ja ovog osmog marta pitam, sta ce meni moja zenska prava, ako se pravo mene, kao covjeka, gazi na svakom koraku? Sta ce meni moja zenska prava, ako se ona ljudska, ona osnovna, ona najvaznija, krse kako se kome cefne?
Sta ce meni moja zenska prava ako neki roditelji skupljaju novac za lijecenje svog djeteta putem humanitarnih telefona, jer im drzava nije omogucila ni posao ni socijalnu pomoc niti troskove za lijecenje? Sta ce meni moja zenska prava kada jos uvijek ima onih koji, vjerovali ili ne, loze vatru usred ljeta, jer nemaju ni struje ni elektricnog sporeta da kuhaju na njemu? Usred paklenog hercegovackog ljeta, na cetrdeset i kusur stepeni, oni loze vatru da naprave rucak! Rucak koji ce jesti mozda tri dana. Jer drugog nema. Drugi treba krvavo zaraditi. Ili isprositi. Ili ga odgladovati. Najcesce. Sta ce meni moja zenska prava kad usred cice zime, one bosanske, najhladnije, njih petero grije samo ljubav? Bolesni i nejaki, ne mogu ici u sumu i sjeci ih. Nezaposleni i bez ikakvih primanja, ne mogu ih si priustiti. A niko ne da dzabe. I tako oni, pod dekom i punom zimskom opremom, cekaju proljece da se ogriju.
Sta ce meni moja zenska prava kad jos uvijek ima onih hrapavih koscatih ruku koje prebiru kontejnere trazeci plastiku koju ce poslije prodavati i od koje ce zaraditi ono sto ti pojedes i popijes za dan? Oni ce od toga zivjeti bar sedmicu. Sta ce meni moja zenska prava kad jos uvijek ima njih koji su bacili ponos pod noge, stisli zube, ugrizli se za usnu, umirili nekako srce da ne iskoci iz grudi od bola i stida dok sjedaju na trotoar i pruzaju ruku trazeci sutnjom, pognute glave, koji fening? Sta ce meni moja zenska prava kad jedne sjajne plave oci gledaju u ona vrata i cekaju da na njih udje otac noseci cokoladu, jedinu koju ce pojesti u mjesec dana, da mu pohrle i zagrle ga? Sta ce meni moja zenska prava kad su u nekim djetinjim ocima snovi davno ugasli?
.Sta ce meni moja zenska prava kad tamo negdje zivi on koji ima 27 godina, a mora nije vidio? Osim na TV-u kad se prica o nekoj tamo sezoni sve u sesn'es, kad nam izbise oci pune plaze i napucani hoteli, a njemu, jadnom, ona so samo grize ranu na srcu sto u tisini boli i boli. Sta ce meni moja zenska prava kad se svako malo sjetim onog covjeka sto puni svoj stari dotrajali golf plasticnim i limenim bocama pronadjenim u smecu koje su iza sebe ostavili svi oni koji su k'o bez glave poletili na ljetovanje u hrvatske gradice, kako bi se sutra hvalili preplanulim tenom i pokazivali slike znanima i neznanima, a koji su svojim dzipovima i drugim napucanim autima prolazili kraj njega u svoje apartmane s pogledom na more, s klima uredjajima i sesn'es obroka dnevno, i ne gledajuci ga?
Zastanes li ikad, ludi covjece, da pogledas te ruke i te oci od kojih te zaboli svaki milimetar tijela? Od kojih ti se skupe suze u ocima? Od kojih ti se najezi ona slana preplanula koza? Ili ne zelis kvariti svoj odmor pogledom na starca sto jedva spaja kraj s krajem? Sjetis li se ikad, ludi covjece, tog starca, ili ne zelis kvariti svoju osmomartovsku veceru uz svijece, svoj dan ljubavi, svoj dan zenskih prava?
Sta ce meni moja zenska prava kad sam samo 752, broj ispisan na mojoj diplomi s koje sam i danas, po ko zna koji put, uredno obrisala prasinu i stavila je tamo gdje stoji vec neke tri godine? Sta ce meni moja zenska prava kad sam svedena samo na broj u nekoj hrpi papira u nekom registru na nekoj polici nekog faksa, biroa, institucije…? Ni musko ni zensko. Samo broj. Broj i nista vise.
Oprostite mi, molim vas, sto danas ne mogu pisati o historiji borbe za zenska prava, o punim ulicama New Yorka pocetkom proslog stoljeca, o zatvorima i pozarima u tvornicama, o tucama i kaznama. Oprostite sto ne mogu velicati Claru Zetkin i njene ideje. Oprostite sto ne mogu biti onako pravo feministicki nastrojena i pricati o nasim, zenskim pravima i dostignucima.
Oprostite mi sto danas ne mogu pisati o tome kako su zene ugrozene, diskriminirane i bacene na margine muskog svijeta. Oprostite mi, sto ne mogu pisati o zenskim pravima, sve dok ne napisem nesto o ljudskim pravima. Oprostite sto se ne mogu boriti za zenska prava, dok se ne izborim za ona ljudska. Osnovna. Najvaznija. Ona koja podjednako vrijede i za zene, i za muskarce, i za djecu i za starce. Ona koja su nam zagarantovana Deklaracijom ljudskih prava, a koja se jos uvijek krse. Tek tako. Bez ikakve smetnje. Bez ikakvog bunta.
Oprostite. Ne mogu.
Jer sta ce meni moja zenska prava kad je na milione onih koji nemaju ni ona osnovna ljudska?!
Za konkurs.