Prije svih umjetnosti ili neumjetnosti u meni, mislim da sam umjetnik života. Razlog, jer stalno pokušavam od ovih ogromnih gromada i stijena napraviti, isklesati neki prelijep oblik ili kip od tog kamena. Taj kamen svi nosimo na našim leđima, nečiji je manji, nečiji veći.
Mene su danas leđa zaboljela, pa sam riješila da nakratko spustim svoj teret i preuredim svoj svijet života, sređujući u njemu druge svjetove.
Milisla sam da sam umjetnik slikanja. Još uvijek to mislim. Moje boje su mi najjača samoodbrana od tih kamenja života. To je svijet mog postojanja.
Mišljah da sam i umjetnik riječi. Ali onaj sićušni, tek zaživio. Neki su me razumjeli, ali ima i onih koji nisu. Riječi moje su im bile teške, neprihvatljive. Ja nisam pisala tumačenja mojih blogova. Možda je to greška. Zato napuštam taj svijet bloga. A riječi? Pa valjda u mom nepostojanom svijetu za sve, mogu da pišem za svoju dušu koliko želim. Koliko mi srce može da podnese te nježne note i muzike Betovenove ljubavi, samo Za Elizu, toliko ne mogu da podnesem bolove druge vrste.
Možda je ovaj rastanak jer ne podnosim nepravdu. Možda jer ovdje ne pripadam. A sigurno je da je najbolje otići. I sačuvati mir tamo gdje si srcem.
Idem da slušam Betovena, Vagnera, Vivaldija, Mocarta. Da odmaram dušu i uživam u svijetu boja. Mojih. Da iskoristim priliku dok je teret pao sa leđa. Vama, što ostajete želim sreću. Kako u životu, tako i sa riječima i svim misaonim konstrukcijama. Neka vas služe lijepo, vi njih još bolje. Sa njima ne napadajte, ali ne dajte ni da budete napadnute. Sačuvajte mir. To je osnovna svrha za svakog umjetnika života. Takvi umjetnici bi trebali biti svi mi.