Opet sam sanjala makove

Opet sam sanjala makove

Mirisali su na tebe

Crvena boja upadala mi je u oči i lice

I bilo me je stid

I boljela me glava, mutio se vid

I pjesnik jedan pognut nešto je tražio međ humkama

Prognan pred ljudskom ćudi, porugom natjeran da ogrubi

Pozvah ga bezglasna

Umjesto ruku, mahnu mi krilima gavrana i produži dalje

Do mjesta gdje smo ljubav sahranili

Na poljima Flandrije

U dvoboju

Mi smo jedno drugo smrtno ranili

Opet sam sanjala makove

Kidala im sve četiri lati i krv je iz njih tekla

Neko je perom škrabao po mojoj koži

Bojim se da otvorim oči i saznam porijeklo ptica

Čujem te lijepo kako dišeš pjesmom rugalica

Opet sam sanjala makove

Mirisali su na tebe i na breskve poslije kiše

Probudilo me zvono

Na zapadu ništa novo