Opet sam sanjala makove
Mirisali su na tebe
Crvena boja upadala mi je u oči i lice
I bilo me je stid
I boljela me glava, mutio se vid
I pjesnik jedan pognut nešto je tražio međ humkama
Prognan pred ljudskom ćudi, porugom natjeran da ogrubi
Pozvah ga bezglasna
Umjesto ruku, mahnu mi krilima gavrana i produži dalje
Do mjesta gdje smo ljubav sahranili
Na poljima Flandrije
U dvoboju
Mi smo jedno drugo smrtno ranili
Opet sam sanjala makove
Kidala im sve četiri lati i krv je iz njih tekla
Neko je perom škrabao po mojoj koži
Bojim se da otvorim oči i saznam porijeklo ptica
Čujem te lijepo kako dišeš pjesmom rugalica
Opet sam sanjala makove
Mirisali su na tebe i na breskve poslije kiše
Probudilo me zvono
Na zapadu ništa novo