Najlakše je zaboraviti i svak svojim putem krenuti. Al gdje ćeš stići mali čovječe? Ne pitaš se a kren'o si. Znaš li đe si poš'o?
Ne znaš, a nije te ni briga. A stao bi ko ukopan kad bi znao kako majčina utroba naizvrat se izvrće.
Nisi ti vidio?
Nisi ni čuo?
…kako u mraku odzvanja tišina. Kako kida vapaj majke čekajući svoga sina. Kako srce iskače iz njedara.
E moj mali čovječe…
Nisi ti znao? A i kako bi kad nisi želio znati. Po svome si živio. Po tvome je moralo biti.
E mali čovječe, kreno ti i ne haješ. A znaš li još đe si se rodio? Na kojoj si zemlji prve korake napravio? Znaš li bolnicu u kojoj te mati podoji tog sunčanog maja? Znaš li…? Pamtiš li išta u toj glavi?
Ooo mali čovječe…
Čime li ti se duša hrani?
Hajde idi, hodi…
Nit’ ćeš đe stići, nit’ vidjeti, nit’ čuti, nit’ znati… Inje ti je srce okovalo.
Samo jednog dana ćeš zakasniti. A tad’ će ti se sve samo kazati. Tad nećeš stići ali ćeš i vidjeti i čuti i znati.
Sagni se mali čovječe dok hodaš ispod ovog neba.