Prošlo je dosta vremena odkako nisam vidjela svoga prijatelja iz djetinstva i konačno smo se dogovorili da se nađemo na kafi . Razgovor je tekao, kako to i biva, od sitnica, do svih događaja koje u međuvremenu nismo stigli da si ispričamo. Na kraju smo došli do aktuelnih tema, te se u tom trenutku zadesilo da je aktuelno Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Iz zafrkancije upitam, jesi li pratio, za koga ćeš da navijaš.
„Iskreno da ti kažem ne znam“ – Odgovori
„Dobro nas nema, ali ima Hrvatska, pa eto ja ću za njih da navijam“ – odgovorim ja.
„ Pf za njih neću sigurno“– odgovori pasivno agresivno
“Zašto?”
“To su ljudi sa kojima smo ratovali”
“To su nam prve komšije”
“To su ljudi koji su nas ubijali”
“To su ljudi koji sa kojima živimo u istoj državi” – bio je moj odgovor i sa time je zaključen razgovor koji smo vodili, koji ni počemu nije trebao da bude napet, niti značajan, već nešto usputno što bi nam popunilo vrijeme.
Nismo više o ovome razgovorali, jer je moj sugovornik znao da imamo različita mišljenja i nije želio da ulazi u dalji konflikt. Otišla sam kući i i dalje ostala pod utiskom tog jako kratko, ali napetog razgovora. Nije mi bilo jasno i ni sada mi nije jasno kako neko može da mrzi nekoga koga ne poznaje.
Generalizacija je opasna stvar – kada pričamo o drugim narodima, uvijek pričamo o onima tamo, oni Srbi, oni Bosanci , oni Romi, oni Migranti, oni su ovakvi. Rijetko ko od mrzitelja donese odluku da nekog mrzi na osnovu ličnog iskustva, već na osnovu generalizacije. Čak šta više, najčešće mrzimo one, prema kojima da smo iz ličnog iskustva stvarali mišljenje bi vjerovatno razumjeli, jer se obično radi o ljudima koji su proživjeli ili proživljavaju nešto slično što smo i mi. Tako i moj sagovornik kao najbolje prijatelje ima jednog Srbina, a drugog Hrvata, ali je mišljenja da su oni izuzetci i drugačiji od ostalih. Ostale on ne zna i izbjegava da putuje po mjestima gdje su oni u većini, jer on već zna kakvi su oni. Isto tako je od pripadnika svog naroda nailazio na nekolicinu situacija gdje mu je bilo neugodno i gdje je ulazio u konflikte, ali to ne znači da njegov narod ne valja, da je zao ili loš. Ma koliko se svađali unutar sebe, ukoliko smo svrstani u istu kategoriju znači da smo isti i ovisno sa koje strane gledamo smo dobri ili loši.
Kada mrzimo nekoga na osnovu etikete, zapitajmo se šta to govori o nama. Da li to znači da se ti identifikuješ i potpisuješ da si isti kao svi oni koji se nalaze pod istom etiketom ?
Prijatelja sa kojim sam na pomenutu temu došla u konflikt lično smatram dobrom osobom, ali zatrovanog mržnjom. I nažalost predstavlja samo jedan i to blaži primjer, od nekolicinu meni poznatih, te se nalazi u većini. Društvo na Balkanu je oduvijek bilo takvo da smo upirali prstom u ono po čemu se razlikujemo. Ovisno na kojem nivou se nalazimo, te smo razlike posmatrali drugačije. Ukoliko govorimo na nivou države, onda smo Bošnjaci, Srbi, Hrvati, , ukoliko govorimo na nivou grada onda su one Sarajlije potpuno drugačije od Zeničana, Mostarci su drugačiji od Tuzlaka, a o Banjalučanima da ne pričamo. Čak i u našim selima mi imamo naviku da pričamo o onome selu pored nas kako je drugačije i da ih većinski mrzimo, ukoliko nemamo previše kontakta sa njima. I sve bi bilo uredu da tu mržnju, sve i ukoliko je bez razloga osjećamo, zadržimo unutar sebe. Problem je u tome što mi širimo i samouvjereno ubjeđujemo druge u istinitost onoga što mi ni sami ne znamo, već smo čuli. Kada nešto više puta ponavljaš, onda sa vremenom postane tvoja istina i nisi ni svjestan da je ne znaš. Balkanci su uvijek bili diskriminatorni prema svakome ko se u bilo kojem kontekstu razlikuje od njih samih i nikada se nismo ustručavali da naše neosnovano mišljenje izražavamo. Onoga trenutka kada tvoje mišljenje međutim narušava ugled nekog drugog bez osnova, pričamo o kleveti i govoru mržnje. Ovu granicu je generalno teško povući, a na Balkanu ne postoji ni neko ko se trudi da istu povuče. Sistem koji imamo se hrani mržnjom, na njoj funkcioniše i oni na vrhu sigurno nemaju interesa da nas prevaspitavaju. Tako se ta naša osobina, koja bi trebala da se zataškava i da nas je bude sram, promoviše na sva usta – od dnevnika, preko portala, do svakodnevnih razgovora između nas. Ono čega smo se nekada stidili sada nam je postalo svakodnevnica.
Vrijedno pomena je da ovu osobinu često imaju ljudi koje žive u etnički čistim sredinama. Koji nemaju potrebe, niti prilike da se susretnu sa bilo kim koji je po bilo kojem objektivnom parametru druge pripadnosti od njih. Junačine kakvi jesu, onda ne libe da onima istim poput sebe pričaju kako su vrijedniji, samo jer su isti i kako oni drugi ne valjaju.
Vi se međutim uvijek zapitajte, ukoliko su oni svi isti, onda ste i vi/mi svi isti – isti si kao onaj pripadnik tvog naroda, seksualne orijentacije ili politčke grupe koji je tebe ili bilo koga drugog prevario, pokrao, slagao ili povrijedio. Ukoliko vi pripadate istoj grupi, vi ste isti, jer su oni svi isti kao njihovi pojedinici koji su varali, krali, lagali ili povrijedili nekoga drugoga. Pored toga, samo nekad, zapitajmo se zašto govorimo protiv i mrzimo druge? Da li apstraktno postoji opcija u kojoj naš govor mržnje može nama lično donijeti dobro? Trenutno imamo ispada govora mržnje na pretek, Ja nekad stanem, pa pogledam i bude mi jasno gdje sam ja, a gdje su oni kojima govor mržnje doprinosi i uopšte ne želim da se identifikujem sa istim, mada ponekad pripadamo istom taležu.
Za konkurs