,,Kad me se sjetiš, pruži nježnost nekome kome sam sličan ja
I prelistaj stranice Svog Oronulog Dnevnika,,
I tako…prošlo je dvadeset sedam godina od tog juna kada nam je zbunjeni Bahrudin Kaletović iz Krakovskog Gozda jednom rečenicom ukazao na besmisao kojim je narednih godina ljudska krv tekla u potocima.
,,Oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo,, i „Gdje ja da pucam na nekog ili neko na mene da puca? Gdje to može? To ne može nikako,,
Ali moglo je…iz sve snage. Do poslednjeg daha. Do mržnje od iskona. Do kostiju u gomilama. Do totalnog pomračenja koje još uvijek traje. Samo rijetki još naziru svjetlost gledajući izvrnutim zjenicama s’ one strane Sunca, mrveći među prstima grumene ove napaćene zemlje koja skoro da više i nema kome pripadati.
…
On je tad imao mnogo manje godina od ovih dvadeset sedam koje su nam prošle i postale sitan kusur preživljavanja.
A samo je želio da se vrati kući i svira gitaru…
Sjećam Se Još Nekih Dvadesetogodišnjaka Koji To Nisu Dospjeli.
…
I da..i poslije dvadeset sedam stoji neriješen rebus ,,mi kao još uvijek hoćemo…i mi još uvijek kao ne damo,,
I žao mi je što više nisi živ da se uvjeriš ,,da ne ginu oficiri već samo jarani,, ali na neki drugi način i dan danas…
I da ih poslije nikakva para kupit’ ne može.
I žao mi je što više nisi živ da vidiš kako marširaju čete nesrećnih i odlazećih Iz Zemlje Čije Je Ime Moglo Biti Prohujalo Sa Vihorom ili Titanik i ni jedno drugo.
…
Posuđujem od ovog dana nekoliko minuta da te se sjetim…Vojniče.
Posuđujem od svog srca par otkucaja za tvoje nesuđene akorde.
Posuđujem i jednu davnu pomisao bez da se igram Boga…
I da imam moć da ikog vaskrsnem…znam koga BIH oživjela…