Piše: Ljiljana Zovko
…….Ona korača.
Dok joj povjetarac lagano dodiruje lice i miluje kosu, ona korača.
U sjeni metalne ptice koja će je kroz oblake od nemira odvesti u novi život, s okusom potisnutoga straha, nostalgije koja samo čeka da je zarobi. U jednoj zelenoj zemlji. Zemlji kiša. I dobrih ljudi. U naručju jedno dijete, drugo drži za ruku. Koferi..
Što li je spremila u kofere…
Sliku majke, koja će mirisati na djetinjstvo u škrinji od sjećanja.
Što sve moraš ponijeti u koferu da ne ostane pola tebe u nekoj ladici sjećanja iz koje više ne možeš izići?
Što sam ja zaboravila kada sam koračala…
Pisma Svetom Nikoli koje je danima moja starija kćer pisala. Ne mogu ih nikada prežaliti. Prvi crtež.
Vraćati ću se često, pomislila sam. Ako sve ponesem, bojim se, ostati ću. Zamirisat će dom negdje daleko, neću se poželjeti vratiti.
Ostale su slike, svijeća s krštenja, ona haljinica od trapera koja joj je tako lijepo stajala. Još je vidim. Znam svaki nabor i dugme na njoj. Ostala je.
Ostala su pisma Svetom Nikoli:“ Dragi sveti Nikola, ja sam bila dobra curica, molim te….“
Samo da sam ponijela pisma. Da mirišu na dom.
Ostale su cipelice u kojima je napravila prve korake.
…Ona korača. Nadam se da nije zaboravila svoje uspomene. Koje će je buditi noću mirisom doma.
Gledam joj kuću na fejsu. U Irskoj.
Malo mjesto, idealno za život. Svaki kutak uređuje s ljubavlju. Počinju neki lijepi život. Od nule.
Sretna je. Vjerujem.
Nekada je Irska bliža roditeljima nego kada živiš sat vremena od njih a nemaš za gorivo.
Učlanila sam se u jednu grupu na fejsu. O Irskoj.
Fascinirali me neki mladi ljudi, tamo iz Hercegovine, koji cijeli dan hodaju Dublinom i slikaju oglase za posao i šalju u grupu, da drugi ne hodaju. Pomažu svi informacijama onima koji planiraju ići.
Za oko mi je zapela jedna stvar koja ledi krv u žilama. Svega ima u grupi. I pomoći. I smijeha.
Nema tuge. Tuga „nije dozvoljena“.
U trenu shvatih. Ljutnjom, ogorcenjem i revoltom su zatomili tugu. Jer ako je puste iz ladice duše, ako je napišu, ako je priznaju, preplaviti će ih k'o podivljala rijeka.
Udarati ćeš od obale, nosati će te virovi tuge. Dok te ne pojedu.
Zašto ja nisam zamela tugu ljutnjom kada sam odlazila iz Mostara u Zagreb?
Zašto zbog Čovića, Izetbegovića, nezaposlenosti, ne mogu preboljeti?
Onu Neretvu što juri ka moru. Onu klupu u Omladinskoj na kojoj fali jedna daska. Onaj pogled s balkona, gdje Mostar vidim na dlanu, a pogled mi pola metra od mene paraju nezakrpljene rupe od snajpera.
Zašto ne mogu prestati sanjati nebo iznad Mostara? Nebo k'o nebo.
Želim zatvoriti ladicu tuge, koja dođe noću iz koje me gledaju mamine i tatine oči. Miriše grožđe u rujnu. Onu ladicu gdje smo sanjali pod vedrim nebom neki život s više osmijeha i manje rastanaka.
Kriva su pisma. Sv. Nikoli.
A oni..Tamo u Irskoj. Oni sanjaju, oni žive. Bore se u nekoj zelenoj, dalekoj zemlji, za ono za što se u svojoj nisu mogli izboriti.
O, da…
Budi ih sigurno miris plavetnila našega mora, miris borovih iglica u vrela ljetna predvečerja.
Bude ih rijeke, one rijeke što modro teku, na čijim obalama su ostali tragovi prvih ljubavi.
Bude ih šume kestenja u jesenjskim sanjivim akvarelima, stabla na koja su nožićem iscrtavali imena.
Bude ih klupice na Zrinjevcu na kojima su do kasno u noć ispijali Žuju i smijali se životu. Bude ih ruke majke.
Bude ih. Ali hrabro nastavljaju sanjati.
…..Ona korača.
Iza nje uspomene.
Ispred nje snovi.
Koje će čvrsto zagrliti.