"On nije naš"

"Nemoj njega on nije naš". "Nemoj s njim on je tuđin". "Ne daj njoj, ona nije odavdje"...

dh / 16. Oktobar 2020

Tokom čitavog života slušam razne priče oko sebe, kako određeni ljudi, ne pripadaju svugdje, kako ne treba sa njima razgovarati, sa njima ništa dijeliti, sa njima se družiti, kako ih jednostavno, treba, izdvojiti. Ko su ti ljudi? Gdje ih izdvajamo? Ne izdvajamo ih, guramo ih od sebe. A zbog čega? Jer im je koža drugačija od naše, jer se nisu rodili na istom mjestu gdje smo i mi, jer su bili primorani napustiti svoju zemlju i igrom slučaja su završili u našoj, pa nam kao smetaju, sjede nam na glavi. 

Nemoguće je ne primjetiti koliko smo podijeljeno društvo, u svemu. Pa čak i onda kada se čovjek malo distancira od javnosti, povuče u sebe i stvori neki svoj svijet, ipak, i tada, ne može izbjeći te podjele, ne može da ih ne uoči. Tako jednom, sasvim običnog nedjeljnog jutra, izađoh do pijace, da kupim namirnice, onako prazne glave, ne razmišljajući ni o čemu. 

Čekajući da dođem na red kod jedne tete koja je prodavala povrće, odjednom uočih kako neko moli za jednu bananu, ali od gužve ne vidim ko. Jaukanje nije prestajalo, ubrzo se gužva smanjila i ugledah kako jedan mladić, stoji ispred stola sa bananama koje su na akciji, i moli dedu za jednu bananu. Dedo je neko vrijeme govorio "odlazi odavdje", a zatim ga je nakon nekoliko minuta počeo samo ignorisati. Pri čemu je ovaj nastavljao da moli. Nastavljao ne iz razloga što je bio tvrdoglav, ili je htio nekom nešto pokazati, ili mu je dosadno pa je odlučio to da radi, ne. On je bio gladan. I to je bio njegov razlog. Mršav, prljav, ko zna kada se zadnji put okupao, ko zna gdje i kako spava. Ko zna...

Dobro, to nisu pitanja koje pojedinac može riješiti, ali može li pojedinac dati jednu bananu? Bar onu bananu koja je na akciji, eto ne mora ona po punoj cijeni. Ne mora.

Koliko je teško primjetiti da je taj mladić gladan!? Koliko je teško primjetiti tugu u njegovim očima!? Koliko je teško biti čovjek danas!? Sve su to pitanja koja su mi se vrtila po glavi posmatrajući ovu situaciju. Krenula sam prema njemu ali je jedna djevojka bila brža i kupila mu je kilogram banana. Sreća koja je bila prisutna na njegovom licu parametar je sreći djeteta kada mu se kupi prva igračka. A djevojka je bila još sretnija posmatrajući njegovu sreću, i vjerovatno opažajući koliko je čovjeku malo potrebno, za jedan osmijeh, a nažalost danas, to jako malo ljudi shvata. Dok je dedo sa strane psovao i govorio "dosadni migranti", posmatrala sam i dedu i mladića, i po ko zna koji put uvidjeh, da sreća zaista nije u onome koliko imaš, da je sve to beznačajno u odnosu na jednu stvar koja ne prolazi, koja je besplatna, i koja se može ponijeti bilo gdje sa sobom, a to je - biti čovjek.

Niko ne bira da li će biti rođen svijetle ili tamne kože. Niko ne ostavlja svoju državu i bježi po svijetu tražeći dom, bez razloga. Niko nije prosjak, jer ima novac. Svako nosi neki teret. Šta ako bismo se po teretu dijelili. "Nemoj se s njim družiti on ima velik kredit u banci", dokle bismo tada došli? Došli bismo do momenta, kada nam se djeca ne bi imala s kim družiti. Jer je svako od svakoga podijeljen. I to iz razloga kojih smo sami sebi nametnuli, izmislili, stavili kao teret iznad glave. Pa kao da nam nije dosta ovih tereta koje već imamo.

Svakog momenta možemo upravo mi, postati migranti. Nikada ne znamo šta novo jutro može da nam donese. Svi smo isti, svi smo ljudi, svako svakome sutra može zatrebati. Niko i ništa nije konstanta.

Oni nisu "oni", oni su "mi":

Oni pripadaju gdje i mi, nisu drugačiji, mi smo ih učinili drugačijim dodjeljujući im razne kvazi etikete zbog kojih su predstavljeni onako kako smo mi to željeli, a ne onakvim kakvi ustvari jesu.

Svi smo ljudi, svi smo isti, i svi svakog momenta možemo postati kao oni kojima upućujemo ovaj toliko zastupljeni - govor mržnje. 

Jedna banana nije puno.

Za konkurs


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.