Pet majica kratkih rukava, pet na bretelice, i ona jedna sa šljokicama kad se kofol picnem, dva para laganih pantalona, i one crne što mi dobro stoje, farmerke (kako bez njih), pet pari čarapa, duksericu ako bude hladno, šuškavu jaknu ako bude kiša, patike za kišu, ali i kišobran isto, crnu usku majicu što mi dobro stoji a može na svašta, a i novu prugastu, ipak je more, na to mi idu patike, one nove, kad je već majica nova, ali i one stare, da ne prljam nove ako zađemo negdje, japanke za plažu, japanke za po mjestu, japanke sa cirkonima za izać naveče, japanke koje idu uz onu haljinu, haljina za plažu, haljina za pijacu, haljina za izać uveče, haljina ako bude svježe, baletanke, starke, sandale ravne, sandale sa platformom, sandale sa visokom potpeticom, stare, najudobnije sandale za svukuda, helanke, kratke helanke, tunika što mi super ide na kratke helanke, pidžama, peškir za plažu, srednji peškir, mali peškir, i još jedan peškir za nedajbože, a mogla sam i bademantil, da se na plaži kofol zagrnem, kupaći koji volim, kupaći koji me steže preko guze al smršaću od plivanja, jednodjelni kupaći, novi kupaći, kupaći u slučaju da sve ostale kupaće otmu vanzemaljci, sto pari gaća, pet pari grudnjaka, bar tri potkošulje, i onaj jedan grudnjak koji nosim samo uz onu jednu trik majicu koja savršeno ide baš uz one pantalone koje sam zamalo zaboravila da stavim na spisak, dezodorans, šampon, balzam, kupka, balzam u spreju za kosu izloženu suncu i moru, štapići za uši, blaznice, mlijeko za skidanje šminke, šminka, alkohol, aceton, brufen, analgin, kafetin, paracetamol, flasteri, pribor za nokte, fotoaparat, punjač, ispravljač, prepravljač, laptop, slušalice, krema za lice, krema za sunčanje, krema za pete, krema za ujed, ojed i prejed, krema za ruke, krema za cipele, dječja krema, brijač, pjena za brijanje, pjena za kosu, lak za kosu, fen za kosu, šnale za kosu, trake za kosu, gumice za kosu, kosa za kosu, šešir, kačket, marama, šal, ešarpa, pareo, knjiga, časopis, sudoku, pametna knjiga koju još nigdje nisam uspjela pročitati al možda ću na plaži – to bi bilo ono najosnovnije od ličnih stvari.
…a kamo hrana, kamo oprema za plažu, sve, od dušeka do suncobrana, kamo survival kit za auto, a kamo muž, djeca…
Koliko nam je stvari zaista potrebno kad krenemo na odmor. Kako su četvoročlane porodice uopšte uspijevale ljetovati sa fićom ili spačekom? Kakvo je to more nekad bilo kad je bio dovoljan peškir, mada je moglo i bez njega?
Mora li svaka porodica imati dušek, i nije li za djecu korisno da se od malih nogu uče privaljivati djeci sa dušekom, neće li im upravo ti trenuci kad se dokopaju samoće na tuđem dušeku (i to onom dobrom, platnenom) biti slatki kao uspinjanje na tron, neće li se učiti dubokom i iskrenom zahvaljivanju kad pred sumrak priđu vratiti platneno čudovište sa kojeg se još uvijek cijedi voda iako su svi vlasnici suvi i u finim majicama za ić kući?
Koliko je odmor odmor ako smo na plaži replicirali svoj dnevni boravak, možda ga i nadmašili bogatstvom ponude svih mogućih pomagala koja bi više priličila životu u svemiru ili kakvoj sličnoj oskudici, a ne ambijentu koji je sam po sebi dovoljan i kompletan?
Koliko odjeće čovjek koji uživa na ljetovanju uopšte obuče, tj. koliko puta smo vratili brdo odjeće koju nismo ni obukli, ma ni izvadili iz torbe? Zašto na ljetovanje nosimo stvari koje nas stišću, žuljaju, bockaju, grebu, stežu? Zašto se plašimo krenuti bez vadičepa kad je tako jednostavno otići do komšija, usput se upoznati, pa se neplanirano zajesti i zapiti i na kraju udati šćer za njihovog sina?
Može li biti da u suštini svega stoji nekontrolisana potreba da kontrolišemo? Odmor, po definiciji, podrazumijeva i avanturu, nepredviđeno, i upravo takve stvari prepričavamo kao svijetle trenutke putovanja, kako je pukla guma, ili se u po frke ostalo bez love, kako su baksuzluci uvijek recept za nešto oslobađajuće, za nevjerovatne scenarije koje samo slučaj može da napiše u kojima se poslovično u ključnom trenutku pojave dobri ljudi i čitava stvar umjesto traume postane doživljaj za prepričavanje uz smijeh.
Može li biti da je količina stvari koje nosimo direktno proporcionalna količini straha da to što jesmo, sami od sebe, nije dovoljno da nam bude dobro, da se opustimo i zabavimo.
Može li biti da sumnjamo da će nas more, sunce, san i bezbrižnost proljepšati toliko da nam ne treba ni šminka, ni upadljiva odjeća da sebi budemo lijepi u ogledalu.
Može li biti da nam je odmor najpotrebniji kad smo sebe i svoje rutine najumorniji, pa da bi najbolje bilo da fokus u svemu okrenemo prema spolja, da najviše sebe, vremena i pažnje ostavimo za nepoznato, neviđeno, nedoživljeno, za sve one prave stvari za koje je potpuno nevažno u kojim smo sandalama i slaže li se ogrlica sa tašnicom?
Godinama sam putovala noseći mnogo više nego što mi je potrebno. Sad se ograničavam veličinom torbe, a odjeću biram po kombinacijama. To sa veličinom torbe djeluje, kombinacijama se još uvijek učim, pa se često desi da ponesem odjeću koja je “ništa sničim”. Ostaju fotografije sa putovanja da vječno svjedoče zašto su bjelosvjetski prolaznici mogli zaključiti da mi stil nije jača strana. Naučila sam da nosim samo stvari koje volim, one koje volim toliko da mi se čini da same na mene naskoče kad otvorim ormar. Na plažu nosim peškir i naočari za sunce. Neću da čitam, ni slušam muziku, hoću da gledam nebo, more, ptice i ribe, ljude i djecu, da slušam šum talasa, ciku djece u plićaku, hučanje aviona, zrikanje zrikavaca, brektanje čamaca, ne želim da se zaštitim, ogradim pokrijem, podmetnem da ne osjetim plažu, natkrijem da ne osjetim nebo, obložim da ne osjetim sunce, da me ne pecne so, želim, prije svega, ići tamo gdje volim to što me čeka, a to znači da moram ponijeti sebe, i samo ono najosnovnije.
šta je najosnovnije, to je pitanje.
dvije-tri presvlake, jedna dukserica, udobna obuća – papuče, i patike. donji veš, kupaći kostim, peškir za plažu i neseser sa šamponom, sapunom, četkicom i pastom, melemom, maskarom i makazicama. može šminka i sapunom da se skine, kosa može i bez regeneratora, i uopšte – što manje stvari imamo, to ćemo biti okrenutiji drugim ljudima, a to će nas osloboditi.
Srećna djeca trče bosa u gaćama, jedu sa tuđih voćki, kradu sa švedskih stolova, upadaju na privatne bazene i posuđuju šlaufe, mišiće, bicikla. Smorena djeca pilje u elektronske uređaje, majke im mažu noseve, šnite nutele kupljene na kredit, ne vole pijesak, morsku travu, kamenje, duboko, daleko, hladno, vruće, njima smrdi na ribu i more, njih komarci ubadaju dublje i jače, gade im se smokve uz cestu, od ribljih crijeva hoće past u nesvijest, njih meduza i jež pronađu i u hotelskom bazenu, mrze roditelje, roditelji mrze sami sebe, svi zajedno mrze ljetovanje, a još više pomisao da na njega ne odu.
Stvari koje unosimo u život se gomilaju kao prepreke, oblažemo se stvarima kao debelim slojevima zavoja, pa se na kraju u sopstvenom životu pretvorimo u mumije, izolovane samotnjake koji se opremaju potrebštinama za neki drugi svijet. Da ne kažem onaj svijet. Ovom trebamo mi, zato se bez stvari i rađamo.
Uvijek će biti onih koji nose sve. Mi ostali možemo uvježbavati slobodu i minimalizam koristeći privaljivanje i zahvalnost. Nećemo zbog toga postati lošiji ljudi.