Danas baš slušam sebe šta govorim, onaj eho što čudoh kada ostah sam, a potom i čitam šta sam napisao. Zapravo, mozak mi kaska u tom pogledu, tek nekad poslije skontam značenje onoga što sam rekao ili napisao. I baš u tome, smatram, krije se istinost mene.
- Odlučio sam da sudbini jebem mater!
- Kako?
- Pa gurnut ću joj prst u oko!
- Ti se nikad nećeš uozbiljiti. Kad'š se ba ženit pa da poigramo?
- Čim se stvore uvjeti.
(Stvarno me tjeraš da ti iskopam oko, bolje to učini sam sebi manje će da te boli. Ponoviš li to pitanje još jednom progutat ćeš ovaj mobitel što ga držim u ruci, onda ću nazvati sam sebe sa fiksnog i vibrirat ću ti ga u želucu sve dok ga ne povratiš, pamet ti jebem, da ti jebem, zar ne vidiš mi to u očima, čačkaš mečku, izazivaš sudbinu, eto mogao bih da ti... joj , daj mi tabletu! Moram da je progutam, prosto da vas sačuvam od sebe. Ja to više radi vas, jako ste neoprezni sa svojom sudbinom. Još prizivate Boga, ne mogu da gledam i slušam više kako se zajebajete sa Njim.)
Djeluje! Sad već mogu da popijem tu jebenu kafu sa vama, čak i da pričam o ekonomiji i vanjskoj politici. Prosto mi se fućka što ti je IQ jednak veličini cipela, ili što si ograničen kao balkon. I smiješim se. Do malo prije sam želio da odem negdje, daleko, negdje u pičku materinu, i da šetam, da dišem, da... ali evo još sam tu. Nema potrebe da idem. Smiješim se. Zapravo, umirem od smijeha, smijem se tvojoj pokornosti tradiciji, tvom davanju sebe, tvom gubljenju sebe. Da, idiot sam, jer ja znam da budem bilo šta više od tebe. Može mi se.
Popušta! Rolling in the pička materina. Zašto me zoveš na taj jebeni zapad kad znaš da ne mogu da ti dođem?! Zašto me napominješ da su moja primanja manja od tvojih tačno za jednu decimalu?! Jebenih deset puta manja. Pobogu, šta vam je svima? Razbolit će te me. Dok nisam počeo da pucam po šavovima transformisat ću se u gluho i glupo krme. Valjat ću se po blatu i gledati vas blijedo glupim krmećim očima sa glupim čupavim obrvama. Zapravo neću! Prizvat ću se pameti, kupit ću knjigu za pišljivih 4,99 maraka i otputovati negdje. Da, prizvat ću se pameti. Za sitne novce ću otputovati negdje daleko, u neko daleko vrijeme. Npr. u Moskvu. Pronaći ću opet nešto iz Staljinovog vremena kada je ljubav bila isprana krpa, posjetit ću one jebene zatvore, potom se vratiti doma i biti sretan. To bar mogu. Mrzim novembar, i decembar, i januar, eto mrzim! A ljetos je bilo baš fino. Za 4,99 maraka sam putovao u Australiju, taman poslije drugog svjetskog rata, potom sam za iste pare otišao u Afganistan, Rusiju, Ameriku, ma više se i ne sjećam. Čitavo ljeto sam putovao. Stvarnosti sam jebao mater. Umorio sam se od jebanja. Spava mi se.
Nervoza! Nešto sam sav nakostriješen. Za posljedicu ne znam uzrok. Toliko sam se unervozio da sam prolio čaj u tastaturu. Očekujem da me udari struja, ali ništa. Eto, ništa me neće. Prije nego se to desi, prijatelj mi predlaže da napišem testament. Ovo je jedinstvena prilika da se sjetim mnogih. Još kad bih mogao da vidim te do nedavno radosne face kako ostaju ukočene, otvorenih usta, ukliještenih ošiju, kako prestaju da dišu dok čuju šta im ostavljam. Dugove! Nemam ih puno, skoro nikako ih nemam, al razmišljam o tome kako kulturno jebati nekog.
