Nekome brak, a nekome mrak.
Ukoliko učite njemački, najbitnije je upamtiti rečenicu „Willst du mich heiraten?“, a sve ostalo je lako.
Biznis! Uvijek me je fascinirala ta krmača Jorgovanka. Zavidio sam joj jer je bila jebeno veći slobodnjak u glavi od mene. Ovakve priče obično počinju od djetinjstva, ali ja njenu priču znam od ratnog vremena kada je imala 30-ak godina. Kao deklarisana protuha i probisvijet odlučila se na brak sa vojnikom iz mirovne misije. Španac, Madridac, Madriđanin ili kako već. Nakon završetka rata i njegove misije u Bosni, odlaze da žive u Madrid. Nije joj dugo trebalo da shvati kako njeno mjesto nije pod Madridskim nebom, niti joj je mjesto u krevetu s čovjekom kojeg je finansijski izmuzla kao rasnu kravu, pa se je ubrzo vratila u Sarajevo. Budući da je vrijeme nezaustavljivo, brzo je propičilo 10 godina slobodnjačkog života. Njen brak je još uvijek pravno valjan! Nije mi jasno da li je to bio dio njenog strategijskog plana. Ali kako god, svako zašto ima svoje zaOto. Tih 10-ak godina je provela kao komercijalista u jednoj firmi, po principu „desna ruka – lijevi džep“. U međuvremenu je postala magistar ekonomskih nauka. Osvanuo je dan kada je izmuženi Španac odlučio da svije novo gnijezdo, planira djecu i starost. Zapravo, osvanuo je Jorgovankin dan. Nestala je iz Sarajeva. Nema je na poslu, mobitel isključen, garsonjera prazna. Nema ni BMW-a. Nekoliko hiljada kilometara i konačno razvod. Potpis je kompenzovala za ogromni maslinik na periferiji Madrida. Budući da proizvodnja rakije i maslinovog ulja nema baš nešto zajedničko, bez imalo razmišljanja odluči prodati imanje. Tako je stvoren kapital za njenu vlastitu firmu „Export-import svašta“. U tom grmu… ne, zecu… u tom zecu je ležao grm. Njen egzistencijalni princip je uvijek bio „preko guzice do zvijezda“.