Sedmi deseti je. Budim se te izborne nedjelje i uopšte ne osjećam da mogu nešto promijeniti. Samo vidim bilborde, letke, aute, zaokružene brojeve pored ljudi koji obećavaju kule i gradove, a mi i dalje živimo u pećinama, zemunicama i sojenicama. Dok oni imaju po 3-4 nekretnine, u isto toliko gradova, 3-4 auta. Da se nađe. Njihova djeca studiraju po Italiji, Njemačkoj, Austriji, Americi i ostalim „bratskim“ nam zemljama. I naravno nikad nisu iskusili taj studentski život nego žive po najboljim stanovima, jedu najbolju hranu, troše pare koje moji roditelji zarađuju osam sati dnevno. Svaki radni dan. Svaki mjesec. Svake godine.
Kažu izađite na izbore. To je građanska dužnost. Ma nemoj. E ja baš neću. Loš sam gradjanin. Ali ja to vidim kao svoju slobodu. Hoće li oni izgraditi tenisku akademiju kao što obećavaju već dugi niz godina. Mislim hoće li je izgraditi ako mi kažemo da je to njihova dužnost. Hoće li iznijeti papire koji govore da je sve po propisu sa već znanim parkom i izgradnji u istom? To je njihova foteljska dužnost. Hoćemo li imati gradjansku slobodu da imamo zgrade bez rigipsa u njima? Da imamo indekse koji nisu krivo napisani zato što su štampani kod kuma u štampariji? Hoćemo li kupiti stan i ne slušati vodu svaki put kad je neko pusti u gornjem stanu? Hoćemo li napuniti novu tribinu na omiljenom nam stadionu koja nam je toliko bila potrebna, iako stadion nikad nije bio pun i bez te tribine?
Hoće li ti isti za koje ću ja glasati i koji će promijeniti nešto prestati optuživati profesore i doktore da su lopovi? Koji rade za 15 puta manju platu nego isti ti ljudi možda samo 2 sata vožnje udaljeni od naše zemlje. Hoće li oni povećati i stipendije kad već povećavaju poreze? Šta plaćamo, a kad kažem mi mislim na studente, od 300 do 1000 km plus knjige, dok je to sve besplatno u susjednoj nam zemlji za redovne studente. Plaćamo li što sjedimo u amfiteatru? Ili to što će nas ta ista država zaposliti nakon tog studija? I tužno je ali pola ili više od pola profesora ima svoju cifru. Ali ako jedan doktor svojih nauka u Americi zaradjuje 10 000 dolara a kod nas 1 600 km a najobrazovaniji je sloj društva, šta očekujemo?
I ne razumijem tekstove po portalima koji u prvim dijelovima pišu kako ništa ne valja, kako nema za koga glasati, kako se ništa bitno neće promijeniti, i onda u drugom pišu kako mladi ljudi trebaju glasati. I onda kažu glasajte za one koji će vam donijeti bolje obrazovanje, bolje uslove da napredujete, bolju sigurnost. Evo hoću. Ko je to da odmah izađem iz kuće i zaokružim njegov broj? Ja samo vidim ljude koji obećavaju spomenike, krave, ovce, zaposlenja koja ne znaju ni oni gdje bi otvorili ni u snovima, a čak sam se zadesio na trgu kad je jedna stranka rekla da će se za 12 godina njihove vladavine imovina svih građana uvećati 12 posto. Laganom računicom kao njegova Visost Broj 1 iz Alan Forda kada uvećava plate svojim članovima, došao sam do broja 0. Jer je 12 pomnoženo sa ništa taj lijepi broj.
Danas sam dan ispunio učenjem, gledanjem „Mućki“, spremanjem kuće i pravljenjem ručka za osobe koje znam da će biti tu za mene i koje će ispuniti sva svoja obećanja prema meni. I neću otići do biračkog mjesta. Neću se gurati sa osobama koje nisu pročitale Mačka u čizmama, Ježevu kućicu, a mislim da ima i nekih koji ne znaju ni šta je bukvar. Neću se gurati sa onima koji glasaju za ove „vođe“ koje su im omogućile da se napiju i najedu kao stoka i koji će glas dati samo zbog toga što su slušali svog omiljenog pjevača na trgu. Iako imam 20 godina mislim da je sramota da smo taoci nepismenih ljudi. I obećavam da ću glasati kad na izborima bude test pismenosti. Nek glasaju nepismeni. Jer nepismeni i vladaju. Ljudi koji govore iziđe, slažem se, cijelo vrijeme. A ja ću kad za to dođe vrijeme pobjeći iz ove korumpirane zemlje na neko bolje nekorumpirano mjesto, gdje će se cijeniti prave vrijednosti, a ne rakija, prasetina, Marinko, pekari odbornici, debeli zabrekli ministri, jabuke, krave, ovce i trubači.
S poštovanjem ili ne.
Luka Tanjga
