Oktobarski je dan, i spuštam se ulicom sivog betona prema centru. Zubato sunce mi blago grije leđa a jesenji povjetarac grize obraz i ruke. Ljudi u mimohodu, svako žuri nekom svojom zamišljenom stazom. Korak im tjeraju obaveze i poslovi, mozda poruke, pozivi ili obećanja. Vrijeme i život su u toj nekoj uzajamnoj sprezi, zbog koje često ne obraćamo dovoljno pažnje i ne doživljavamo kao bitne mnoge stvari oko nas.
Vjerovatno ovu ulicu niko ne zove ulicom sivog betona osim mene, i to ime sam joj nadjenuo jednog ljeta, kada su pločnici sa obije strane uređenim sivim betonskim kockama. Kao sve što je novo u ovom malom gradu, na kratko privuče pažnju ljudi koji žure, a posle nekog vremena ono što je novo prestaje to da bude i postaje normalno. Kao i rjetko koja nova fasada pokraj puta, ni pločnik nije dugo ostao čist. Par dana kasnije, u ulici sivog betona, neko bjelim sprejom našara vjerski i nacionalno diskriminišiće slogane. Čaršija je obratila pažnju i prokomentarisala uz kafu „ma neki klinci, vidjeli ih sa prozora“. Posle par dana, postalo je normlano da tu nešto kao piše, jer je prestalo da bude novo.
Okruženje je jako bitno jer nas oblikuje iznutra. Ono djeluje pozitivno ako je takvo ili negativno ako je takvo. Koliko za nas same, toliko je još bitnije u kakvom okruženju naša djeca žive i odrastaju, u kojem okruženju formiraju sebe. Naša djeca su okružena retorikom mržnje. Nije čudno da mladi usvoje nešto diskriminativno, jer to dopire do njih sa svih strana, iz medija, u svakodnevnom govoru, pa i sa tog sivog betona po kojem hodaju. Nije uopšte čudno kad to uvrste u svoj svakodnevni rječnik. Možda su naša očekivanja od mladih prevelika jer oni nisu izolovani iz društva u kojem žive. Kad nešto čuju svaki dan u medijima, pa onda kod kuće, zatim i u školi , lako im je da pomisle da je neko ponašanje ili neki vid izražavanja prihvatljiv. Kada ste okruženi retorikom mržnje, koja i kad ne predstavlja govor mržnje ali se graniči sa njim, teško je da se napravi razlika šta je prihvatljivo a šta nije prihvatljivo.
Jedan takav primjer je i slučaj učenika koji je nastavnicu nazvao retardiranom. Zbog toga je u školi pokrenut disciplinski postupak, što je iznenadilo pomenutog učenika a vjerovatno i druge učenike, jer se u njihovom govoru nešto takvo spominje stalno. Škola je mjesto gdje se problemima može pristupiti sistematski, međutim činjenica je da se o mnogim problemima kod mladih čak i u školi priča tek kad se dogodi neki incident.
Međutim ovaj primjer nastavnice i učenika, ne shvatam samo kao incident, nego i kao blagu manifestaciju postojećeg problema tj retorike mržnje. Pravi problem je generisanje određenog ponašanja od strane većine prema nekoj manjini u pravcu diskriminacije i stigmatizacije te manjine koja se razlikuje na osnovu vjerske, nacionalne, etničke, društvene pripadnosti ili materijalnog položaja i slično. To ponašanje je često oblikovano kao neki vid govora mržnje od strane pojedinca ili grupe, ka pojedincu ili grupi neke druge populacije.
Isto ono što je pisalo u ulici sivog betona, nisam doživio kao incident, nego kao problem koji izbija čak iz betona. Ni ti klinci koji su u pola noći šarali taj beton, nisu te slogane našarali tu gdje su ih našli, nego su ih donjeli tu u svojoj glavi a „zakačili“ su ih na nekom drugom mjestu, koje vjerovatno u njihovom bliskom okruženju, a zatim to po principu copy/paste prenjeli dalje. Zastao sam onomad da pročitam šta piše, da nisam, sada ne bi pisao ovo. Ne možemo zauvijek da žurimo negdje našim zamišljenim stazama, uzalud je, jer se tako samo vrtimo u krug, bez konkretnih odgovora i uvijek samo sa novim pitanjima. Društvo bez konkretnih odgovora, nije funkcionalno i kao takvo ne može stvarati pozitivno okruženje za svoje pojedince.
„Za konkurs“