Nasilje nad ženama postoji otkad je muškaraca i žena, pa tako neki kažu 'tko se bije taj se voli', zar ne?
Nasilje je u mraku, ono je odsustvo pozitivnosti na koje si primoran od društva kada ga doživiš. Jer žrtva nasilja ne smije biti nasmijana. Osoba koja prijeđe na drugu stranu ceste da te ne pozdravi, majka koja se ljuti na tebe jer ga želiš prijaviti, rodbina koja će te uvijek gledati drugačije, susjedi koji brže bolje ugase svjetla i sve što im uzrokuje buku da bi bolje poslušali. Ta tišina koraka koja nikada neće ići u susret da vas zaštiti je društvena reakcija.
Reagira se svađanjem na društvenim mrežama u komentarima najčešće kada neki slučaj izađe u javnost, pa se pitaju je li to nastalo zbog 'ženskih prava' ili feminističkog pokreta. Kažu, čudna su neka vremena, stalno se netko žali. Osuda naroda je daleka duljinom jednog klika. S jedne strane jedni misle da je to njihov problem koji se treba riješiti u četiri zida, no na društvenim mrežama to postaje javni problem otvoren za sve kojima su prsti brži od pameti.
Nasilje je često obojano rozom, emocionalno nabijenom, bojom. Iako se zna da žrtva nasilja nije definirana godinama, profesionalnim statusom ili nečim drugim. Pa ipak, ljudi je nastoje romantizirati kroz rozu boju, dajući joj poletna krila u brojnim medijima koja se pak, zalažu za prava žena. Kroz fotografije raščupanih žena koje se u kutu izmiču od nasilnika nastoji se dati jedinstvena slika žrtve koja je uplašena i sama. U našem društvu, žrtva se ne smije nasmijati ili slobodno govoriti o svojem iskustvu. Ne, onda je ona tražila. Onda je obojena netipičnom bojom spremnom za clickbait.
Društvena reakcija je dostupna svima, pa i samom nasilniku. U patrijarhalnom društvu, gdje je žena marginalizirana i podređena muškarcu, stvorili smo ogroman prostor gdje se uvažava mišljenje nasilnika. Tapšamo ga po ramenu, a ponekad i slušamo na brojnim predavanjima. A što i očekivati od države čiji nasilnici sjede zavaljeni u foteljama trošeći porez građana/ki, radeći državni posao čiji je cilj da brane građane/ke umjesto da ih zatvaraju i omalovažavaju u policijskoj postaji, hraneći se novcima nevladinih organizacija zastupajući transparentnost? Tako na slobodi, mogu nam kroz više razloga dokazivati svoju nevinost nudeći svoje iracionalne razloge zašto su to uradili, ili pak zašto to nikad ne bi uradili.
Društvena reakcija kreira se i na brojnim edukacijama i seminarima gdje se izučavaju sve vrste nasilja prema ženama. Međutim, tada se najbolje vidi pasivnost mladih muškaraca prema ovom problemu. Onih u odijelima koji priželjkuju status moćnika znajući da neće dobiti nemoralnu ponudu na razgovoru za posao. Onih koji će svoj seksizam nastaviti širiti čim predavanje završi, a pauza za kavu počne. Jer to je tema feministkinja ili borkinja za ženska prava. To se ne može dogoditi njihovoj sestri, rodici ili majci.
Neutralizacija muškog nasilja prema ženama glas je okorjelog sistema koji ženu dehumanizira i degradira kroz susjedski prozor ili kroz program javnog servisa. Brojni su načini kako žrtvu osuditi, ali samo šačica žena je spremna preuzeti odgovornost za mijenjanje društvene konstrukcije. Preostaje samo gledati kako se kreiraju grupe i inicijative da se osnaže žrtve nasilja, jer, gledajući samo prava na papiru, i ne može drugačije. Ipak, taj anonimni štit svjedočanstava se polako rasteže, kad se proguta knedla osude od okoline i odluči ići u susret stereotipičnoj društvenoj reakciji.
