Malo mi je puno svega. I Božića. I rasprodaja gdje nam nude tri robot usisivača po cijeni jednog. I ljudi koji su zadnjih dana otišli u vječna lovišta, vozeći 160 km/h po mokroj cesti, da bi stigli kod babe na božićne ćufte. A najviše mi je puno svega od youtube klipa, gdje Džeko naručuje od Šabana “Sine moj”, u čast rođenja kćerke njegovog reprezentativnog saigrača i prijatelja Ibričića. Naopako i grdno.
Sarajlijicama je opet puno smoga. Već su uspjeli napraviti i performans na račun istog. Donacije su već tražili. Ostaje još samo da sačekamo godišnjicu dolaska smoga, najvećeg u ljudskoj historiji jel. A šveđanima je opet puno ovih ljetnih temperatura. Jedanaest decembarskih stepeni baca u sevdah svakoga sa švedskim pasošem, više nego istih jedanaest u junu. Jer hiljadu mu dabrova, navikli smo već na ljeta sa jedanaest, ali na zime i nismo baš.
Tako nekako je i sa ISIL-om. Njima se teško naviknuti na jelke i Djeda Mraza. Ovo sa Djeda Mrazom se i nekako može razumjeti. Kada djecu prepadaju, ne čudi onda da strah izaziva i kod ovih kozojeba. Ali ovaj fetiš sa jelkom, baš i ne kapiram. Dendrofobija još nikada nije zabilježena u takvoj mjeri. Prvi slučajevi zabilježeni su u Zenici, ubrzo nakon Daytona, kada je neki dendrofobični kozojeb prepilio prvu poslijeratnu desetmetarsku jelku na gradskom trgu. Izolovani slučaj maj es! Čovjek više nije siguran danas ni sa kućnim jelkama zapravo, jer ovi ISIL-ovci nikada ne spavaju. Kome je život mio, jasno je da će se odlučiti za drugačiju vrstu jelke. Onu iz rerne, na 180 stepeni.
