Naložio je, tako da smo se, veoma brzo, raspilavili, u tom malom sobičku. Dedo, Fehim, jedan od naših jataka, iz perioda kad su nas proganjali zbog navodnih terorističkih aktivnosti. Jedna od ružnih epizoda, o kojoj cemo drugom prilikom. Otkud mi kod našeg Fehim age? Kako razradismo cijelu operaciju sa džanarikama, a kadete poslasmo u neke bitke, odlučismo se na jedan usiljeni marš, mi veterani, preko fočanskih brda, niz Drinu, pa da udarimo na Zelengoru, ka Borču. Forma nam u blagom padu, toliko nekih praznika ispratismo, pa riješismo da se malo razdrmamo. Fehim je živio u jednom seocetu, u gornjem toku Neretve, kao jedini povratnik. Godinama sam, godinama sam, ko vuk samotnjak. Istina, naše zalihe nekih travki su bile pri kraju, pa taman da i to riješimo, a Zelengora, ta ljepotica, vrvi od ljekovitog bilja. Ljekovitog, no i smrtonosnog, ko zna smiksati kakvu varijantu. Koliko se puta samo izvukosmo iz belaja, zahvaljujuci tim preparatima. Čak nam i Bosnalijek, jedne prilike, ponudio saradnju, no kako pade onaj njihov direktor, propade i posao. Pa nam Ameri slali neke čudne likove, pentagonske, s ponudom koju, kao, nismo smjeli odbiti. Hladno ih otpilismo, pa zna se kome se samo nije smjelo negativno odgovoriti. Josipu i burazeru sa Sicilije. Kako god, opalismo tu turu, baš kao nekada, ni zadihali se nismo. Nema ljepše planine, od Zelengore, na dunjaluku. Istina, posljednje noci, uhvati nas nevrijeme, spavali smo pod nekim bukvama. Dal od tog kijameta, dal od zraka, dal od tih travki…ptice znaju zbog čega…svi smo, kolektivno, dobili halucinacije. U jednom trenutku, zapjevasmo, ko partizani, one udarne, proleterske, tako da se dolina Sutjeske prolamala od naših baritona i basova. Još da smo počeli jesti koru s drveca i zagaziti u hladnu rijeku, baš kao SKOJ-evci, bilo bi tema za priču. Nego, odjednom stade sve…i kijamet, pljusak, grmljavina…i nama, kao da neko oči otvori. Baš to pričasmo našem Fehimu, kad stigosmo, a on se zakocenuo od smijeha, pa se zakašlja tako, da smo pomislili da ce rahmetlija postati, svake sekunde. Veli nam, kad se smirio, da su nas duhovi partizana posjetili, proleteri dalmatinski, hercegovački, srbijanski, koji čuvaju ova brda decenijama. Kako je znao, Fehim naš, da smo svi pioniri, Titovi, to je i naveo kao razlog što kutarismo, zdrave pameti, što nas pustiše. Hajd, ako mu je vjerovati. Bili smo u svakakvim belajima, od Nemila do Nedraga, jedva glave spašavali, pred placenim ubicama, kojekakvim beštijama, vanzemaljskim i zemaljskim, al nikad ovako blizu kraju ne bijasmo. Vatra…i grah, djedov, vrati nas u život. Noc ce biti duga, to znamo. Besjedicemo do sabaha, kao uvijek. O pojedinostima, kao uvijek, na istom mjestu i u isto vrijeme, na našoj pressici u Klubu pisaca. Budite nam dobri, zdravi i uzbrdo brzi. Maksuz selam s Zelengore.