Ohana znači porodica. Porodica znači niko ne biva ostavljen ili zaboravljen.
Da li biste povjerovali da je to čuveni citat jednog animiranog Diznijevog filma? Zvuči pomalo suludo da jedan tako obični crtić nosi tako bitnu poruku. No, šta je zapravo porodica? Uđimo u srž ovog termina.
Od malih nogu nas uče da su mama i tata najbitnije osobe u našem životu. Većinom su nam to i prve riječi, jer nas toliko “opraše” sa tim “hajde reci mama, ma-ma”, da nam naprosto ne preostaje ništa drugo nego to i učiniti. Naime, slijedi jedan paradoks. Kao tek novonastali pa do nekog određenog uzrasta, isuviše smo vezani za roditelje, roditelje naših roditelja, te neke druge članove porodice i naravno, u našim očima su oni najbitniji. Oni su naša porodica, u toj porodici smo rođeni, oni nas odgajaju, oni su nas “stvorili”. Eh sad, mi ih birali nismo, zar ne? Šta sad ako ti ljudi, najbitniji u vašem životu, su ujedno ti koji vas bacaju na dno. Ne puružaju vam ljubav, bezbjednost, sreću, pažnju. Ne kažem ja da sad sve treba biti savršeno, ali definicija porodice se treba valjda ispuniti kako bi se to moglo nazivati porodicom?
Dakle, postavlja se pitanje šta je porodica? Za mene je porodica tu da stoji iza tvojih leđa, da ti bude oslonac, da te uzdigne kada padneš, tvoj most ka budućnosti. Međutim, takvo nešto još vidjela nisam. Sve češće sam svjedok suprotnom. Umjesto da porodica bude ta koja ti pruža sigurnost i daje ti snagu, ona postaje ta koja te baca na dno, ruši te i iscrpljuje. Valjda to treba da bude tako, da kad imaš loš dan, kad imaš neki problem, kad ti je potrebna pomoć, savjet, ljubav, zagrljaj, porodica treba da bude tu da te ohrabri i gura naprijed. To je za mene porodica. Čudno, ali baš gledajući šta rekoh o tome šta je porodica, shvatih da nemam toga. Odnosno, da se bolje izrazim, nemam toga u tim ljudima s kojima sam u krvnom srodstvu. U biti to je to, ljudima je krvno srodstvo sinonim za porodicu. Ali ne, krv te čini srodnim, ali odanost porodicom.
Moji srodnici, nisu ni u kom smislu ispunili zadatke jedne porodice. Naprotiv, umjesto da mi oduzmu strahove i komplekse, oni su ih stvorili. Ne daj Bože, da to neko čuje iz mojih usta. Pa ajme meni šta ću sa sobom kad čujem samo odgovor pojedinaca: “Kako možeš takvo nešto reći? Oni su ti roditelji! Život su ti dali, nezahvalno derište!” Svaka čast pomislim se svaki put, te uspratim izjavu jednim blagim, pomalo ironičnim osmijehom. Da, nekima su roditelji dali život, ali su im oduzeli svaki smisao.
Porodica ne završava u krvi, niti tu započinje. Ona je jednostavno tu za tebe, u dobru i zlu, bez obzira na to da li si ti u stanju da im pružiš isto, da li si dovoljno jak da im se odužiš za sve, ne zahtjeva ništa natrag. Da li su ovo samo puste riječi? Nisu. U to sam u potpunosti uvjerena. A zašto? Zato što ja imam porodicu. Ne tu što imam njihove gene, ne.
Moja porodica je jedna osoba koja nema nikakvog genetičkog doticaja sa mnom. Ona je ta koja mi pruža sve to, koja mi daje snagu, koja mi daje ljubav, koja mi daje volju da se borim, koja me štiti, koja me brani, koja me nikad neće napustiti, koja me prihvata onakvu kakva jesam. Ona je sve što imam (ne, ovo nije nikakva hiberbola, zaista je jedino svjetlo u tami). Ona je ta koja poznaje pjesmu mog srca i pjeva ju kad zaboravim njen tekst. Ona je razlog zašto moje oči ne poznaju suze, niti moje srce tugu, jer znam da postoji neko čije riječi i toplina su dovoljne da bih prebrodila svaku nevolju. Ona je izvor moje snage. Ona je moja porodica.
Nažalost, da ista osoba nije kraj mene. Ta osoba je na nekom drugom, dalekom, mjestu. Ali to mi nije bitno, osoba ne mora biti kraj tebe da bi osjetio povezanost. Neki ljudi ti čak i u svom odsustvu pružaju više, nego neki koji su 24 sata nedjeljno pored tebe. Porodica je sve što imamo.
Ko je tvoja porodica?