Kao većina mojih sugrađana, koji mogu da potisnu ali ne i da zaborave rat u Sarajevu, i ja život dijelim na prije i poslije rata.
Isto tako dijelim i odlazak iz Sarajeva – na odlazak u ratu i odlazak u godinama nakon rata.
Tih ratnih godina nije bilo lako otići ni do Dobrinje, a kamoli negdje dalje. Snajperi i granate su od grada činili rulet, a stanovnike kao brojeve stavljali na crno-bijelo, pa koga pogodi. Osim što si imao sreće ( a ja sam je imao, da se pohvalim) da hodaš gradom, a da te “ne strefi”, morao si da imaš i dobro pamćenje jer ako zaboraviš vojnu knjižicu ili potvrdu o radno obavezi neki – nazovimo ga „policajac”, koji je svoj patriotizam umjesto na liniji sprovodio na sluđenim i senilnim građanima, je mogao da te odvede na kopanje rovova ili na ispitivanje.
Iz Sarajeva se izlazilo:
-Ako si vojni obveznik mogao si izaći samo sa svojom jedinicom i zbrisati preko Kiseljaka za Split i dalje ( tačnije dezertirati);
-Spajanjem porodice, samo ako ti komandant korpusa potpiše – znači jaka stranačka ili rodbinska veza;
-Pjevanjem patriotskih pjesama – Dino Merlin;
-Političari i vjerski službenici su hodali kako su htjeli i kuda su htjeli;
-Ranjenici na liječenje – poštujem i opravdavam;
-Mali i veliki privrednici, sa vezama u svim zaraćenim dijelovima BiH, (čitaj ratni profiteri);
-Zaposlenici stranih organizacija – kojima su zavidjeli svi građani Sarajeva – UN, UNHCR, CRVENI KRST, itd. ;
-Žene iznad 55 godina koje ne podliježu radnoj obavezi;
-Djeca ispod 18 godina od '92 do '94. godine, a od '94 godine djeca ispod 16 godina.
Ostali su ostajali tu, svojevoljno ili zbog niza razloga – neki su imali stare i bolesne roditelje, neki su živjeli bolje u ratu nego u miru, a nekima je rat uzeo zdravlje pa i da su htjeli nisu mogli nikuda. Nabrajam razloge ostanka da bih naglasio kako je tadašnjoj vladajućoj strukturi i politici koja se vodila bilo u interesu da u gradu ljudi ostaju i da se ne odlazi, što je suprotno današnjoj situaciji.
2018 godine Iz Sarajeva može da ode ko god želi. Može i da dođe ko god želi. Više niko nikog ne zadržava. Ljudi odlaze i za razliku od devedesetih kada su nosili svoja tijela sada nose i pamet. Odliv pamet je ono što zabrinjava. Odoše nam pametni.
Briga današnju politiku za odlazak doktora, inženjera, medicinskog osoblja i ostalog stručnog kadra koji bi svojim znanjem poboljšali kvalitet života u gradu. Kao da se ta nova grana privrede – „odlazak u inostranstvo“ – razvija i podstiče.
“Jebiga, nek idu. Doći će drugi, naši.“ Imamo mi ljude za sva radna mjesta. Bar je sad lako doći do diplome.
Sve u svemu kad si im trebao nisu ti dali da odeš, a sad kad im ne trebaš – ko te jebe….
Samo je Dino pametan. Šta bi mi bez “Dina” našeg!