“Draga Lo,
Evo pročitao sam tvoj zadnji post i prijalo mi je malo razmišljati o ljubavi o kojoj pričaš. Baš me zanima kolilko ljudi ustvari nađe svoju drugu polovinu i koliko ih uspije zadržati kvalitetan brak. Inače sam brak smatrao institucijom,ali volim kako ti to opisuješ. Nemoj se uvrijediti,čovjek nikada nije previše mlad i luckast da bi razmišljao o tome. Želim samo da kažem da si to prenijela jako naivno i iskreno doista želeći ono o čemu govoriš. Vjerujem da je većina nas uživala u luksuzu tih misli dok nas nešto ne bi pokolebalo,što se meni lično desilo. Nisam ja čovjek koji širi negativne emocije i raspoloženja,ali sam prije svega realan. A i sama znaš kako je realnost u našoj zemlji negativno nastrojena prema njenim građanima. Ja sam više za tebe i tvoje pozitivne kritike. Nikad te ne bih izabrao da vodiš moj svijet,ne zbog nedostojnosti,ma kakvi,nego vjerujem da bih time ograničio tvoju slobodu pisanja i moju želju za tobom. Oprosti što u ovom kontekstu pominjem brak,ali ja vjerujem da si ti za nešto bolje. Stavit ću i sebe u isti koš s tobom. Nama je zabranjeno voljeti do kraja,jer se nikada ne bi ostvarili kao jedinke. Znam da ti ovo zvuči dosta sebično,ali vjeruj mi upravu sam. Imamo toliko potencijala,toliko energije za utrošiti u bitne stvari,samo je sada ogromna razlika u tome šta je tebi kao individui bitno,a šta ne.
Piši ubrzo,
Samosvjesni”
Mom dragom prijatelju bih se zahvalila na riječima potpore i na dozvoli za objavu ovog pisma,jer mislim da bi dosta upotpunio prethodni blog.
Dragi Samosvjesni,
Jako mi je žao što se ipak ne znamo dovoljno dobro i nadam se da ćemo ovim uspjeti napraviti neke razlike. Imam pravo reći da si dosta stvari jako dobro primjetio,ali isto tako bilo je velikih promašaja. Daleko od toga da mislim da si pokušao analizirati moju ličnost,ali srž sam uhvatila. Slušaj, mislim da se ženski rod nije puno promijenio od perioda naših baka i da ipak mi sve čeznemo za lijepim,malim bebama. Nemoj se smijati. 🙂 Ali mislim da jedino i pravo ostvarenje nas kao jedinki možemo uočiti samo kroz njih,našu djecu. Udahnuti im ljubav prema životu i zemlji,jer vidiš i sam da naše generacije truhnu upravo zbog toga. Moj jedini kritičar za moje bajke bit će moja mala beba. Jedini kritičar za moje ljubavne romane bit će moj pubertetlija. Jedini kritičar za filozofska djela bit će moj adolescent,a za moje doktorske radove moj mladi akademik. I mislim da nema dalje. Mislim da mi tuđe mišljenje treba samo dok ne dovode u pitanje postojanje moje najveće želje. I hvala ti na svim riječima,ali mislim da si shvatio koja je bitna razlika između nas dvoje. Ti ćeš biti svoj najveći i najpravedniji kritičar u svom životu,dok ću ja to ipak prepustiti nečemu što tek treba da dođe i vjeruj mi trebalo je puno hrabrosti da ovo odlučim i mislim da sam donijela jednu od pravih odluka.
Jedva čekam tvoj odgovor,
Lo