Za sve one koji su možda morali napustiti svoj grad i pri odlasku mu rekli ,,dabogda te moje oči više nikad ne vidjele,,
,,Šta je život. To je treptaj svica u noći. To je mala sjenka koja juri preko trave i nestaje u zalasku sunca,,
(stara indijanska izreka potekla od indijanca Crno Stopalo iz Sioux plemena)
Neobuzdana sirova sreća preplavila je cijelo moje biće toliko da su i atomi sa kojima sam radila počeli da se pobuđuju kao ludi.
Naglas sam izustila:
,,Pa da, isto kao i kod ljudi, kad zapadnu u mrtvilo svakodnevnice… treba im plamen da se probude, bilo kakav plamen,,
Tako isto važi i za dušu. Treba joj pregršt topline, sitan plamen ljubavi bar. Bilo kakvo pripadanje. Ponekad i telefonski poziv…
…
Ona dolazi.
Ona je moja najbolja prijateljica koja živi dvjesto petnaest kilometara dalje, i viđamo se samo jednom godišnje kada uspijem skinuti okove i pobjeći na sedam dana. Rasle smo zajedno. Mala plava vila pojavila se jednog aprila u mom životu i mom dvorištu, i nekako od nivoa tih zemljanih kolača koje smo pravile naraslo je naše prijateljstvo do onih čudnovatih predjela povezanosti u kojima po nekad i ćutanje postane dragocjenost koje se čuva. Ta tišina koja bi, na trenutke samo, zavladala između nas, imala je u sebi kristale iskopane iz najvećih dubina bića. I mog i njenog. Zato je bila tako dragocjena. Imala je kristalno značenje a imale smo je kad i uvježbati prethodnih trideset godina.
…
,,Eto sad imaš razlog da kreneš u Sarajevo, dolazim i ja, a ja sam neko ko je toliko Tvoj,,
,,I mi smo neko ko se zove nedostajanje vijeka,,
Trenutak samo dopustila sam joj da kroz žice prepozna Ono Moje Ćutanje.
,,Uvijek mi neko, ko je toliko moj, bude debelo naplaćen, al‘ o tom ću misliti sjutra
začarala me sloganom prokleta Skarlet o‘ Hara,,
Misao sam zadržala za sebe i samo sam tiho rekla ,,imam razlog,,
…
Stigla sam prije nje. Imala sam dovoljno vremena da popijem kafu i da usput razmišljam šta da joj kažem o gradu u kojem sam rođena, jer ćemo u njemu prvi put biti zajedno i jer znam da će me pitati šta osjećam i kako ga osjećam.
Ako ništa, valjda joj ovaj put dokažem fizički da više ne živim u njemu…odavno. Od 96 godine.
…
Nakon političke kalkulacije i parafa vampirskih državnika novih država koje su nastale preko noći od raspadnute i rascijepljene Jugoslavije , nakon što su se dovoljno napili i bili zadovoljeni količinom prolivene krvi u Bosni i Hercegovini, u Rajt-Paterson bazi ovjeren je mir. Mir koji je proglašen imao je prizvuk polomljenog stakla. Kada su krenule masovne seobe, bilo je hladno, nebo je bilo olovno, ljudi koji su preživjeli olovo stradali su tih dana ponovo sahranjujući svoje mrtve, opraštajući se od svojih davno izniklih korijena. Valjalo je ponovo u nepoznatom saditi sačuvane klice na stotine dijelova rascijepljenog bića. Mijenjali smo teritorije poput suludih plemena i ponovo se vraćali u mračne pećine, kako bi po njihovim zidovima iscrtavali prepoznatljive toteme pripadanja. Kad je svako krdo našlo svoj proplanak, ostalo nam je svima samo da pasemo travu, i u najboljem slučaju da liznemo po koje zrno soli koje bi iskapalo iz sopstvenog oka. Tužne li sudbine…
…
Stigla je.
Vjetar je učinio takav zahvat s njenom kosom da je izgledalo kao da lebdi dok hoda, i mogla bih se zakleti da Sarajevo nikad nije bilo ljepše do tog časa u kojem su njena mala stopala koračala prema meni. Odanost se to zove… prijatelji. Preći 400 umornih kilometara da zagrljen sa nekim bićem koje toliko voliš još jednom odslušaš koncertnu izvedbu ,,ne daj se Ines,,
Naravno da sam pobrkala sva novostečena imena koja je u međuvremenu kafa pridobila i takvoj zbunjenoj uvijek mi se vrati ona govorna mana i naravno da sam počela da trokiram kada me je pitala ,,šta osjećaš…ovdje i sada,,
,,Duhove osjećam…duhove mila,,
Gdje god pogledam vidim stope majke, pratim joj tragove, obilazi svoja svetilišta da dodirne baršunasti til nekih zavjesa, proba crvenu suknju plisirku, kupuje mi Grimove bajke, žurim da je sustignem…eno je preko puta…zamiče za ugao moher bež kaputa, al’ pratim je po mirisu svile iz marame…
Eno brata silazi s’ tramvaja, sad će da mi kupi cigle…jesi probala nekad cigle, tu jeftinu poslasticu buduću skupu uspomenu. I jabuke što se cakle na štapiću, možda i lutku u teget haljinici i kad je vidim od sreće zaplakaću.
Na vratima apoteke stoji Hana i maše mi, osmjehuje se …Nemoj bona skretat’ tamo, neću mrve vitamine, molim te produži do Alpine…kupi mi one crvene čizme jedine…Žurim dalje, zbogom teta Hana, pozdravi mi one plave oči, Ona će sjutra opet doći…
…
Postavlja mi sledeće pitanje
,, Kako znaš da je neki grad tvoj,,
Znaš da je Neki Grad Tvoj ako si po njegovoj periferiji ganjao Svice sa još nekim malim rukama. Ti Svici te začaraju na vječno pripadanje. Ako dopustiš da ti ih neko ukrade, da te nagovori kako su nestali, ako zaboraviš one još neke male ruke, bićeš uklet na propadanje koje će da te razvlači i odvlači u neke gradove čija svjetlost će da te zaslijepi. I kad ostaneš potpuno slijep, pokušavaćeš u mraku da napipaš male prste periferije i pitaćeš se kako nešto toliko malo može da te spasi.
,,Kako još znaš da je neki grad tvoj,,
Znaš po tome što su te u njemu pogledale neke plave oči i hodaš poslije ganutljiv sav dok god te ima, tražeći ih u svakom drugom gradu na koji nabasaš… ali ih nećeš naći.
Zapamtićeš da je tvoj i kad se gine. I kad, izgubljen u samoći, zalutaš preko mračne planine prateći tragove zvjeri misleći da su prijateljski.
Znaćeš kad ti majka drugarice iz školske klupe u telefonsku slušalicu kaže ,,pa gdje si ti Sine,,
Znaćeš da je tvoj kad ga pogledaš s'visine i kažeš
,,Sarajevo tugo..nismo se vidjeli dugo
Šta je od mene postalo
Tvoje Odbjeglo Stopalo,,
Scarlett