Svake dvije godine, kada krenu predizborne kampanje, sa vašara, teferiča, stočnih pijaca i ispod šatre, vrište političari o bratstvu i jedinstvu. Onom srpskom, naravno. Jugoslovenskog se već odavno svi stide, umrlo je sa drugom Titom i ostavilo u amanet samo izbjeglički konvoj. Elem, kao uzaludna aktivistkinja jedne političke partije, odlučila sam da napišem istinu, budem insajeder sakriven iza vidljivog pseudonima. Jer, reći nešto u svoje ime i stajati iza svojih riječi, danas se graniči sa ludošću.
Možda je to kukavičluk, a možda i nemam šta da krijem. Moja slova mi ne mogu učiniti gore nego što već jeste.
I predhodni izbori su donijeli pregršt obećanja lažnih moralista, kvazi- socijalista i patriota obučenih u bosansko- hercegovačko odijelo. Svi su oni tu sa istim ciljem: novac, fotelja i interes, samo su različiti načini lopovluka. Makijavelizam je odavno uzeo maha među srpskim političarima. Da je Makijaveli znao koliko će se njegova krilatica dosljedno koristiti, bio bi ponosan. Borba za socijalnu pravdu, jednakost među ljudima i bolju budućnost je sinonim za: otimaj, ukradi, prevari, slaži. Potrebno je samo biti dobar govornik 2, 3 mjeseca kada su kampanje i namamiti napaćeni narod koji je odavno pao u depresiju i nezainteresovanost. Ima i nas koji povjerujemo da fakultetska diploma nije samo komad papira, da nas poslije pobjede odabrane strane čeka cvijeće i proljeće. I čeka, ali ono arapsko.
Od svega najviše boli nesloga i otvorena mržnja srpskih političara. Tako mali narod, a tako prgav i lud. Mi smo jedina nacija na svijetu kojoj neprijatelji ne trebaju. Pustite nas da se sami pokoljemo i isčeznemo, kao da nas nikada nije ni bilo. Vapaj da se oslobodimo tuđina koji nam kroje sudbinu i 20 godina poslije rata, odavno se pretvorio u krik i zapomaganje za istim. Prepustiti nama da samostalno donosimo odluke, jednako je samouništenju. Dogovor ne postoji, samo duboka podjeljenost ljevice i desnice koje su zamjenile uloge u ovoj lakrdiji zvanoj Politička scena. Još im je jedini opravdan duel bio onaj za pjevaljku Ćanu, u čijem oboru će blejati. Ipak, to je estradna umjetnica svjetskog glasa i stasa. I sve ovo moguće je samo u Republici Srpskoj. Kako ono kažu: Manji, ali napredniji entitet. Možeš misliti.
Nema predanosti za svoj narod koji izumire i koga neće biti za 100, 200 godina. Bogu hvala pa neću dočekati kako nestaje misao o Vidovdanu, Kosovu i Metohiji, Njegošu i Vuku Karadžiću. Odavno smo prestali da se dičimo Lazarom i Dušanom, Gavrilom i Teslom. Sve se svelo na puko preživljavanje, svakodnevno gladovanje i siromaštvo. To su nam servirali oni koji vladaju nama i zapostavljaju ovu šaku jada koja je ostala ovdje. Pametni ljudi su odavno rekli: ” Laku noć, Bosno i Hercegovino “. Pa, kada te uhvati nostalgija za rodnom grudom i pustiš suzu na skupu srpskih iseljenika u Australiji, obrišeš nos o rukav i pogledaš u džep. Pun je, udri na radost. Zapali nam svijeću za put spasenja i sloge i time si završio muku zbog sjećanja na žalosne zemljake.
Koa mlada, fakultetski obrazovana osoba bez dana radnog staža, trudim se da me ne obuzme ogorčenost koja se osjeća od prvog do posljednjeg slova ovoga moga teksta. To što mi je novčanik prazan, što je moja jedina obaveza da svaka 2 mjeseca odem na Biro za zapošljavanje i postavim budalasto pitanje: ” Treba li gdje pravnica? Ili kasirka? Konobarica? Bilo šta. ” , još me nije ubilo. Onda se sjetim one stare: ” Što te ne ubije, to te ojača “. Ne znam da li bih se nasmijala ili zaplakala.
I znam ja da ništa novo nisam rekla. Moja sudbina je sudbina hiljada drugih mladih ljudi, tuga se mjeri kilometrima. Pomislim, ako sam ja budućnost ove zemlje, crno joj se piše. Neiskusna i zaboravljena od istih onih koji su mi, zarad predizborne aktivnosti, obećali tu istu budućnost. Borbena i naivna, to sam ja, od roditelja radnika, običnih ljudi. Samo, ovaj put borba je bila kao Servantesova, uzaludna. Srpski lopovi svih frakcija će i dalje da se bogate, a ja ću od tate da tražim marku za kafu. Eventualno 1,5 km, ako odlučim da moj bircus zamjenim za neko elitnije, otmjenije mjesto.
Eh… Šta li mislim, čemu li se nadam?…
( za konkurs )