Prvi dio ove priče se nalazi ovdje – LINK
Drugi dio ove priče se nalazi ovdje – LINK
Treći dio ove priče se nalazi ovdje – LINK
Dakle, posljednji dio priče o tragičnom stanju u prosvjeti, sa akcentom na principe i metode zapošljavanja. Još ovo da skinem sa srca pa mogu da se posvetim filosofiji i tihovanju…
Serija članaka u dnevnom listu Press je ovih dana podigla prašinu u prosvjetnim krugovima, privukla pažnju javnosti pa čak i izazvala reakciju ministra prosvjete. Izdvojio bih dva citata iz tih članaka kao uvod u svoju priču. Iz prvog članka, anonimni navodi:
Press: U fotelji i po 15 godina
Portparolka ministarstva ipak ističe da konkurs za izbor direktora raspisuje školski odbor koji razmatra prijave i kandidata koji ispunjava uslove konkursa predlaže za direktora.
– Razlog zašto je direktorima sa dugogodišnjim mandatima ukazano poverenje školskog odbora treba tražiti u činjenici da su se pokazali uspešnim u realizaciji i organizaciji vaspitno-obrazovnog procesa u školama – kaže Rogač.
Međutim, njeno mišljenje ne dele brojni zaposleni u banjalučkim osnovnim školama koji tvrde da su se vaspitno-obrazovne ustanove u najvećem gradu u RS pretvorile u leglo nepotizma i porodične manufakture. Prema rečima jednog diplomiranog učitelja – koji već nekoliko godina obija pragove osnovnih škola u potrazi za poslom i zbog toga insistirao na anonimnosti – večiti direktori pretvorili su osnovne škole u privatna preduzeća u kojima zapošljavaju rodbinu, kumove i prijatelje.
I iz drugog članka, citat Mirka Banjca, direktora RPZ:
Press: “Momiću, imaćeš posla sa mnom!”
Prema njegovim rečima, nepotizam pri zapošljavanju u obrazovnim ustanovama je javna tajna jer, kako kaže, javnost odavno bruji o tome u kojoj školi se za koga čuva radno mesto.
– Meni su dolazili svršeni studenti sa po pedeset odbijenica sa raznih konkursa i pitali kako da se zaposle. Pitali su me da li će dobiti posao tek kada im otac bude direktor ili nešto više. Među tom decom bilo je studenata sa prosekom preko 9,5 koja se uzaludno prijavljuju na konkurse. Što je još gore, mi smo jedina država na svetu koja budući prosvetni kadar školuje na privatnim fakultetima. Nemam ništa protiv privatnih fakulteta, ali smatram da tu praksu treba promeniti – kaže Banjac.
Nego, zašto je to tako? Zašto direktori rade tako kako rade? Ovom prilikom ću ponuditi dva odgovora: 1) zato što im se može – inspekcija ne radi svoj posao, i 2) zato što i sam ministar prosvjete koristi isti princip. Vežite se, polijećemo…
KONKURS NAD KONKURSIMA – PRIPRAVNIK U MINISTARSTVU PROSVJETE
Ministarstvo prosvjete RS je 13.07.2011. godine objavilo konkurs da prima pripravnika sa završenim Filozofskim fakultetom u Resor kulture. Konkurs je objavljen u “Nezavisnim novinama”, ja sam ga pronašao na njihovoj internet stranici (taj oglas je prije isteka stajao na sljedećoj adresi: LINK). Zanimljivo je da oglas nije objavljen srijedom u “Glasu Srpske”. Inače, vlasnik “Nezavisnih novina” i “Glasa Srpske” je Željko Kopanja. Zapamtite to prezime.
Na toj mojoj nekoj diplomi piše ‘Filozofski fakultet’ te sam odlučio da konkurišem (LINK). Znate kako se kaže: “Ko ne riskira, taj ne profitira.” Prijavu sam odnio lično, protokolisanu kopiju zadržao, a od tog datuma na pečatu nije mnogo vremena prošlo, kad stigla je meni lijepa plava koverta sa pozivom na razgovor (LINK). Ipak je to Ministarstvo, kod njih ima koverti i papira, nije kriza pa da putem SMS poruke zovu na razgovor.
Tog jutra je nebo bilo sivo, oblaci su slutili… Kao da je bitno. Na razgovoru nas je bilo oko 30, brojao sam omladinu koja se skupljala u holu zgrade, brojao pa se umorio. Nešto malo poslije 10:00 smo svi zajedno krenuli stepenicama na sprat Ministarstva, da se ne bi gužvali u liftu. Kao mala ekskurzija. Elem, na spratu Ministarstva prosvjete Komisija je bila stacionirana u jednoj prostoriji za sastanke, a kandidati su u hodniku čekali da jedan po jedan idu staviti glavu na panj. Kao što to obično biva sa konkursima gdje sam ja prisutan, većina kandidata je bila ženskog pola i neke su mlade dame iz prostorije za razgovor “izašle brže nego što su ušle”, a onda je prozvano moje ime. Bio sam šesti ili sedmi po redu, ne mogu tvrditi sa sigurnošću.
Hvatam se za kvaku, otvaram vrata i ulazim u prostoriju kad tamo… nema Kasipovića. (Ministar je tada, kako sam čuo, bio na godišnjem odmoru, kao i mnogi potencijalni kandidati – konkurs je ugodno tempiran za špic ljetne sezone.) Prokletstvo! Spremao sam se za razgovor sa ministrom, šta ću sad sa ovim pripremljenim materijalom? Ništa, moraću da improvizujem, kao i obično. Sjeo sam na stolicu sa jedne strane stola, sa druge strane stola je bilo pet žena (100 ljudi – 100 ćudi, pet žena…). Najčešći početak razgovora je kratko predstavljanje, a ovdje se nije desio izuzetak od tog pravila. Zatim sam upitan o socijalnom stanju. Naveo sam da je u državi nezaposlenost 50% a kod mene u porodici 75%. (Uzdasi.) Nakon toga je uslijedilo ključno pitanje, šta bih ja to mogao da pružim na mjestu pripravnika u Resoru kulture? Odgovorio sam da nisam siguran šta tačno ta pozicija podrazumijeva ali da sam siguran da bih mogao obavljati svaki posao koji mi bude predočen, i da bih te poslove obavljao kako treba, sa napomenom “za razliku od onoga koji vam je kucao zaglavlja na dokumentima pa se igrao zarezima” (LINK). Nakon toga je uslijedila neugodna tišina gdje sam ja gledao u pet žena a one su gledale u sto. Tišinu sam prekinuo riječima: “Znate, ja mnogo obraćam pažnju na detalje. Ponekad i previše.” Zatim smo započeli priču o (ne)pismenosti. Pet žena me je pitalo ima li nepismene djece u školama, s obzirom na moje radno iskustvo. Spomenuo sam im primjer kako sam imao učenika u osmom razredu koji nije razlikovao slova ‘d’ i ‘b’. Nije li to ironija, razgovarati o nepismenosti školske djece sa pet žena zaposlenih u Ministarstvu prosvjete?
Uglavnom, razgovor je bio relativno ugodan i trajao je nekih pet minuta. I to je nešto. Nakon razgovora sam se još malo zadržao u hodniku zgrade gdje sam razgledao reljefnu kartu RS a zatim se uputio kući…
Šta obično biva nakon konkursa? Dobijem odbijenicu. Tako je bilo i ovoga puta. Obavještenje (LINK) i rješenje (1/2: LINK, 2/2: LINK) o izboru kandidata (koji nije Bojan Vlajić) su stigli u bijeloj koverti zajedno sa mojim dokumentima koje sam bio priložio na konkurs. Na početku priče sam napomenuo da se zapamti jedno prezime. Zašto? Zato što se to prezime u ovom trenutku vraća u priču. Kandidat koji je dobio 25 od mogućih 25 bodova se zove Vanja Kopanja. Prvo mi je bilo sumnjivo tih savršenih 25 bodova (kao neki déjà vu na konkurs u Agenciji za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta), a drugo što mi je bilo sumnjivo jeste to prezime. Jer, ne treba puno kopanja da se dođe do povezanosti prezimena Kasipović i Kopanja:
Glas Srpske: Depeša Ambasade SAD u BiH
Ambasada SAD u BiH piše Vašingtonu da je ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović najveći dio karijere proveo u novinarstvu, te da je Željku Kopanji pomogao da osnuje “Nezavisne novine”, da je bio direktor marketinga i glavni urednik “Glasa Srpske”, te direktor marketinga i studija BHTR-a u Banjaluci.
– Iako tehnički nije član SNSD-a, definitivno je Dodikov insajder. Smatra se da je odličan menadžer sa snažnim osećajem za biznis, piše u depeši.
Ima neka tajna veza, ili ne tako tajna veza. Samo bih se još osvrnuo na podatak da je ministar prosvjete “odličan menadžer sa snažnim osjećajem za biznis”. Direktor, urednik, novinar, menadžer, svašta nešto je Anton Kasipović, samo nije prosvjetni radnik. Nikad bio. A ministar prosvjete. Biće da je zbog toga ova naša prosvjeta takav biznis, kupovina radnih mjesta i prodaja diploma…
Shodno razvoju situacije, odlučio sam da uložim prigovor (1/2: LINK, 2/2: LINK). Prigovor sam opet lično predao na protokol, u zakonskom roku, dana 16.08.2011. godine. Tog dana je bila 34. godišnjica smrti Elvisa Presleya, i još bitnije, tog dana sam se trebao javiti na biro. To sam i učinio u popodnevnim satima i u holu zgrade biroa sam zatekao ekipu Alternativne televizije koja je pripremala prilog o nezaposlenosti te kratko porazgovarao sa njima o toj tematici (LINK, napomena, prilog kreće od 12:27).
Sutradan, reakcija. Ne baš kakvu sam očekivao, ali opet. Sa druge strane telefonske žice se našla pravnica iz Ministarstva prosvjete, Dina Zorić (Facebook profil: LINK; pravničke sposobnosti: LINK; džeparac: LINK). Zove mene Dina povodom mog prigovora, kaže da je ona dobila taj slučaj da riješi i pita me koliko sam na birou, koliko mi je brat na birou i još neke stvari. Ja kažem da nisam nigdje napisao koliko sam na birou, niti da sam napisao za brata. Tu smo se malo izgubili a ja onda shvatim da ona pred sobom ima moju prijavu, a ne moj prigovor. (Usput, u mojoj prijavi nigdje ne piše biro.) Uglavnom, nađemo se nakon što smo se izgubili te meni Dina kaže kako bih ja trebao da njoj vratim svoje dokumente koje sam bio priložio uz prijavu a koje su mi oni vratili uz rješenje. Odgovorim kako to nije problem te da ću to i učiniti. Usput da navedem da Dina nije bila članica Komisije koja je razgovarala sa kandidatima na konkursu.
Nakon razgovora sa Dinom, zamislim se malo. Šta će njoj moji dokumenti? Moji su dokumenti već bili kod njih. I prije ovoga sam ulagao prigovore na razna rješenja, nikad nisam morao da vraćam dokumente. Dovede me to u dilemu te se odlučim da potražim besplatnu pravnu pomoć u Opštini. Prošetam se do kancelarije u Boriku, tu zateknem dvije gospođe od kojih sam jednu prekinuo u čitanju žute štampe izlaganjem svog slučaja. Upitam je da li treba da vratim dokumente, da li oni (bez navođenja o kome se radi) imaju pravo da traže povrat dokumenata? Odgovor koji sam dobio je bio: “Normalno da treba da vratiš. Šta ti misliš, da oni trebaju da pamte te podatke?” Niti je pravna, niti je pomoć, ali je bilo besplatno. Donesem odluku da ne vraćam dokumente…
Nakon toga, stanje na frontu je bilo mirno par dana sve do jutra 26.08.2011. Probudio me je telefonski razgovor mog oca sa Dinom Zorić. Dina je, naravno, zvala mene, ali se stari javio na telefon i tom prilikom se Dini pošteno “isplakao na ramenu”. Rekao joj je kako smo u teškoj situaciji, da je on tri puta operisan, kako ćemo brat i ja magistrirati uskoro a nismo zaposleni, kako im ne valja to što rade i još štošta. Dina je njemu na štošta odgovorila sa koješta, o tome ne bih jer to ne bi bilo iz prve ruke. Nakon par minuta tog razgovora sam već bio dovoljno budan i dovoljno ljut zbog preranog buđenja da uzmem slušalicu u svoje ruke što sam i učinio. Rekao sam Dini kako joj neću vratiti dokumente, odnosno, da mi ona pismenim putem pošalje zahtjev za povrat dokumenata i da pri tom obrazloži po kojem osnovu/zakonu/stavu/članu/čemu već ona traži povrat dokumenata. Dodao sam i to da me je prilikom prošlog telefonskog razgovora ispitivala neke stvari koje stoje u mojoj prijavi, a da ona treba da radi po mom prigovoru. Takođe sam rekao da me više ne zove telefonom jer želim da sva naša komunikacija može biti dokumentovana, odnosno, da sve bude u pismenoj formi. Na to je Dina počela nešto da histeriše i prije nego što mi je spustila slušalicu njene su posljednje riječi bile: “Pa ja sam jedina luda ovdje!” Možda mi je spustila slušalicu bez pozdrava zbog zabrinutosti oko telefonskog računa… ne bih da mislim da je to bio gest nekulture, ili, ne-daj-Bože, bahatosti. Doduše, Dina je pravnik, ona nije u Resoru kulture.
Nego, prođe još neko vrijeme, tačnije, prođe čitav zakonski rok za odgovor na prigovor, a meni odgovor ne stiže. Nije u redu da se krši zakon. Ja se trudim da ne kršim zakon. Doduše, ponekad pokleknem pred tim izazovom pa pređem cestu van pješačkog prelaza. Nego, priložim ja još jedan prigovor, odnosno, nastavak prigovora (LINK). Nisam htio puno nešto da pišem, u onom prvom sam se bio raspisao pa nisam dobio odgovor, sad da probamo drugu taktiku. I, taktika je uspjela. Nije prošlo mnogo, preporučenom poštom mi je stigao odgovor (1/3: LINK, 2/3: LINK, 3/3: LINK) – odbijen mi je prigovor.
Odbijen je prigovor a rješenje uopšte ne sadrži odgovore koje sam ja tražio.
Odgovor je otklonio svaku moju sumnju u (in)validnost čitavog konkursa. Ja sam u svom prigovoru tražio da se obznani kompletna lista sa bodovanjem SVIH kandidata i napomenama (kao što je to, na primjer, učinila Agencija za razvoj visokog obrazovanja). To je, kako se to ljepše kaže, uvid u konkursnu dokumentaciju. Taj je dio nekako zanemaren u odgovoru. Isto tako, tražio sam da saznam šta se to tačno ocjenjivalo, odnosno, uvid u kriterijume ocjenjivanja. Nisam ih dobio. Dalje, već sam naveo a vrijedi ponoviti, zanemaren je zakonski rok za odgovor. Čekao sam preko mjesec dana na odgovor i ko zna da li bi mi odgovor uopšte stigao da nisam uložio još jedan prigovor. Još bih istakao da sam odgovor dobio a da nisam vratio dokumente Dini Zorić. Da li to znači da me je ona bespravno uznemiravala?
Kao što vidimo u odgovoru, Vanja Kopanja je faktički bila zaposlena u Resoru kulture. Početkom maja mjeseca je primljena da volontira godinu dana, a početkom avgusta da odradi pripravnički staž u trajanju od godinu dana. Koja je tu logika? Jednom g…..m na dvije stolice?
S obzirom da je radila u Resoru kulture, plaćeno ili neplaćeno, ona je stigla da u svoju biografiju upiše sve te poduhvate koji su je izdigli iznad svih ostalih kandidata, ne samo mene. Po kojem je konkursu ona primljena tamo?
Dalje, s obzirom da je radila tamo, imala je još prednost u vidu internih podataka za konkurs – šta se tu tačno traži, šta treba reći, kako se treba ponašati i, na kraju krajeva, kako se zove koja članica komisije. U najmanju ruku.
I sad, da ne umanjujemo njene kvalitete, moram priznati da spisak njenih dostignuća izgleda impresivno. Ona je kao volonter za nešto manje od dva i po mjeseca (od 04.05. do 13.07, datuma raspisivanja konkursa) stigla da vodi dva projekta, uradi jedan projekat po komplikovanoj proceduri, prođe kroz niz obuka i za to dobije neke certifikate i, po meni najbitnije, da postane dio tima koji radi nacrt Zakona o kulturi. E, to je ona višnja na šlagu na torti. Zašto vladini službenici imaju tolike plate ako će volonteri da pišu zakone?
Na osnovu svega ovoga, ja bih rekao da Vanja Kopanja nije bila običan volonter. Ona je super volonter. Sramota bi bilo da takav kapacitet “trune” na birou.
Nego, u odgovoru koji sam dobio ima puno praznog hoda i puno toga što bi se dalo osporiti, pa da se osvrnem samo na još jednu stvar i da završim s mirom (navodim tačno kako stoji u odgovoru, zbog toga greške):
Zasnivanje radnog odnosa radi obavljanja pripravničkog staža je u odnosu na drgu vrstu zapošljavanja specifično jer kandidati nemaju prethodnog radnog iskustva koje je u većini slučajeva prioritet prilikom odlučivanja.
Onda slijedi nebitna rečenica pa ova bitna:
S obzirom da je kandidat Vanja Kopanja obavljanjem volonterskog rada u ovom ministarstvu već stekla to jedno vremenski malo ali vrijedno radno iskustvo i pokazala veliku volju i spremnost za obavljanje svih radnih zadataka, članovi Komisije su imenovanu bodovali sa maksimalnim brojem bodova i predložila ministru da istu primi u radni odnos u svojstvu pripravnika…
Koliko ja znam čitati, ovdje piše da je na konkursu na kojem prioritet nije prethodno radno iskustvo prednost dobio kandidat sa traženim prethodnim radnim iskustvom. Dakle, svi ostali kandidati su (na razgovoru) imali pet minuta da pokažu “veliku volju i sposobnost za obavljanje svih radnih zadataka”, samo je Vanja Kopanja imala 70 dana.
Mislim, i ja sam rekao da sam spreman da radim sve poslove, samo mi možda pet žena nije povjerovalo u to. Ko zna, možda im je zasmetalo to što sam član udruženja MENSA, sigurno misle da je to neka teroristička organizacija. Možda im je zasmetalo to što bih ja radio kako treba, svi znamo da to nije isto što i velika volja i spremnost. Možda im je zasmetalo to što imam dugu kosu, nije ni to za zanemariti. A, možda… Možda je cijeli konkurs bio čista laž.
Bilo kako bilo, biće kako bude (ili Que sera, sera, ako baš hoćete). Tužba će proći kako prođe, ako joj dočekamo kraj (u zavisnosti od prezimena sudije), a meni je drago da sam na osnovu ovoga u potpunosti shvatio značenje latinske poslovice Piscis primum a capite foetet.
Arhiva kao rezerva – LINK