Pokušaću izaći na čas iz većeg, jačeg dijela sebe i sav se preseliti u onaj dio koji je formiran godinama zivota van domovine, isklesan uticajima drugih kultura, prvenstveno američke. Otići možda i korak dalje; pokušati, recimo, vidjeti Bosnu, Sarajevo ustvari, iz perspektive povratnika koji je kao jako mlad, dosta mlađi nego što sam tada ja bio, otišao iz Bosne, ali ipak dovoljno star da su temelji njegove osobnosti postavljeni u Bosni. Ovo su samo nasumične i površne opservacije, bez namjere da ulazim i u kakvu dublju i smisleniju analizu ili da pravim temeljite usporedbe.
U avionu sam, letim preko Bosne, čini mi se ništa ispod sebe ne vidim osim brda i planina, prošaranih rijetkim gradićima, selima i zaselcima, tamo gdje je reljef pitomiji. Približavamo se Sarajevu. Slijetao sam na mnoge svjetske aerodrome, ali na ovakav još ne; kratka pista uklještena između strmih visokih brda, ovdje pilot doista mora biti vješt, naglo spustiti visinu čim se nađe u kotlini i zaustaviti se na vrijeme na kratkoj pisti.
Izlazim iznenađen iz aviona nenaviknut na ovako malene aerodromske zgrade. Čudno mi, u zgradi je dozvoljeno pušenje. Još ću se neko vrijeme tome čuditi; puši se i mnogim prodavnicama i ustanovama, u svim restoranima i kafićima. Sjedam u taksi. Taksista gasi cigaretu, prezrivo gleda kako se vežem sigurnosnim pojasom i pojačava turbo folk na radiju.
Sve mi je novo, drugačije. Gradski tramvaji i trolejbusi djeluju kao da su oživjeli sa neke davne izblijedjele razglednice, negdje iz sedamdesetih godina prošlog vijeka. Auta su doduše uglavnom novija, najčešče njemački i francuski modeli, ali ima i razdrndanih krntija na ulicama. Primjećujem da saobraćajni propisi ne vrijede za ulaštene crne BMW-ove i Audije.
Ožiljci rata su još vidljivi na epidermi grada. Na mnogim zgradama provizorno ili nikako popravljene rupe od metaka i granata, zatim napuštene ruševine iz rata, u samom gradu. Bizarno djeluju te zakrpljene zgrade i ruševine iz kojih izbija memla izmiješane sa modernim tržnim centrima, hotelima, restoranima i stambenim zgradama.
Upada odmah u oči nedostatak urbanističkog ustrojstva, šarenilo gradjevinskih stilova. Mnogi travnjaci u gradu su nepokošeni, po njima ljenčare psi lutalice, prostori između zgrada zarasli u šiblje, papiri, flaše i opušci razbacani po kržljavim ili zaraslim travnjacima, po prašnjavom asfaltu i po zemlji. Desiće nam se da iz ovih apokaliptičnih naselja bez upozorenja udjemo u čisto i sređeno naselje, ili u lijepo uređeno, nekoliko kilometara dugačko Vilsonovo šetalište, uz Miljacku koja je, doduše, prije kanal nego rijeka, ali barem stvara iluziju rijeke, pogotovo noću kada je ne vidimo a čujemo njen šum. Otkučimo li se pak malo od grada, odemo li na Ilidžu u šetnju ka Vrelu Bosne, naići ćemo na lijepu, nekoliko kilometara dugačku aleju sa obje strane oivičenu dvoredom hrastova i platana, čiji je hlad prijatno utočiste u danima ljetnih vrelina. Vidim, ovo je grad nesuglasica, a kasnije ću vidjeti da je i zemlja takva, protkana nesuglasicama i suprotnostima, u svojoj arhitekturi, u međuljudskim odnosima, unutar samih ljudi. Oni vole reći da se te nesuglasice na neki način slažu i tvore nekakav strancima teško dokučiv smisao. Ipak, ne sviđa mi se ni isticanje niti idealiziranje tih razlika, a vidim rado se to ovdje čini.
Idući od aerodroma ka starom dijelu grada prvo prolazim pored sivih zgradurina izgrađenih u socijalističkom periodu, kroz predio sa malo zelenila i puno betona. Zgrade su tipične tvorevine arhitekture jugoslovenskog socijalističkog perioda, dizajnirane tako da se u njih smjesti što više ljudi nauštrb komfora. Poznata su mi takva naselja, viđao sam ih i u drugim istočnoevropskim zemljama. I drugdje kao i ovdje nagrđuju grad svojim sumornim sivilom i nezgrapnošću. Zatim slijedi puno ljepši dio u kojem preovladavaju oku ugodne građevine iz doba Austro-Ugarske, a potom ulazim u jezgro grada u kojem dominira otomanska arhitektura. Stare građevine kriju tajne minulih stoljeća, u njima i uz njih osjetim damare mnogih koji su ovdje živjeli prije mene, pa poželim zaroniti u te povijesne dubine jer slutim da bih tu mogao naći neki davni dio sebe.
U centru grada je pješačka zona, prepuna restorana, bašta i kafića, u proljeće i ljeto ljudski mravinjak. Sa svih strana mami miris ćevapa i pita, jednostavne, a ukusne hrane. Ljeti se čini da grad uopće i ne spava. Sporijim se tempom ovdje živi nego na zapadu, kafa se pije češće i ispija duže.
Primjećujem i veliki broj prosjaka; neke je očigledno golema nevolja na to natjerala, a nekima je to, brzo uviđam, zanimanje.
Stojim u starom dijelu grada utopljen u žamor mnoštva i upijam oblike, boje i mirise. Nenaviknutom na ovakve prizore, moćnim i tajanstvenim mi djeluju šumovita brda koja stežu grad sa svih strana. Dolje bliže kotlini, na strmim stranama izmiješani su crveni krovovi kuća i probeharale krošnje stabala. Idući prema gore kuće su razuđenije, krošnje gušće i češće, dominira svijetlo zelena boja bjelogorice protkana tamno zelenim linijama crnogorice, a na vrhu se zelena predaje svijetlo plavoj. Djeluje kao da brda omeđavaju ovaj svijet, pa nagomilana povijest ostaje zauvijek zatočena u sarajevskoj kotlini i nemajući kuda pobjeći povremeno oživi.
Omeđen je ovdje, brzo uviđam, i intimni prostor, sužen. Zemlja je malena, običaji i navike, odnosi među ljudima okamenjeni, pa je valjda i zato pojedincu ostavljeno malo prostora da sam sebe definira, puno manje nego na zapadu. Sigurno te krute društvene norme i obziri guše mnoge senzitivnije ljude otvorenog uma.
Talože se slike u podsvijesti: znam, vidjeću ih opet. Ili ovdje, jer vraćaću se sigurno, ili u sebi, kada poželim, ili kada ih nostalgija nenadano izvuče na površinu.