Svi su čuli za Godoa,znaju da on nešto čeka.
Manje li više poznato djelo Samuela Becketta “Očekujući Godoa” je sastavni dio školske lektire, ali da li djeca shvataju pravu težinu toga čekanja ili im je to puka knjiga,nešto čime će zaraditi bolju ocjenu?
Kako da razumije nešto takvo,recimo jedan učenik srednje škole,kad se od njega traži mjesto i vrijeme radnje,a on ga ne može utvrditi,i po običaju potkrijepiti citatom.
Zapravo,vrlo je jednostavno,vrijeme radnje je Uvijek,a mjesto radnje Svugdje.
Svi mi imamo svoga Godoa,samo što se on zove posao,plata, računi,izlazak,svadba,sahrana….
I tako unedogled,uvijek nešto čekamo,očekujemo i kad to dobijemo prebacimo se na očekivanje nečeg drugog, i sami sebe uvjerimo kako nam samo još to treba da bi bili sretni.
Nažalost,ljudi kasno shvate da je najveća sreća uživati u trenutku,u danu i u sadašnjosti.
Prošlost je prošla,budućnost tek dolazi, a mi ipak ne možemo ni naprijed ni nazad,barem ne za sad.
Tako smo imali i izbore,birali smo parlamente,ministre,vlade,predsjednike (sve naravno u množini,jer ova država sebi to može priuštiti) i dobili smo ih.
E sad kreće scenarij dostojan i samog Becketta,čekamo……,čekamo…………….,čekamo i još čekamo.
Zašto i šta?
Pa,za odgovor na to mogu vam ponuditi da još jednom pročitate lektiru,ili ako ste se drugačije snašli kao školarci,da je prvi put pročitate,jer sad ste vjerovatno u dobi,i naravno sa iskustvom, da bi je shvatili ispravno,da vam nisu važni zadani zadaci,nego sama bit.
Čekamo nešto,ni sami ne znamo šta,bojimo se nadati boljem,a i toliko smo zalegli u jarak da bi nam bilo kakav pomak bio teško prihvatljiv.
I činiti se svakom može da je ovo nadobudno blebetanje besposlene žene,ali razmislite.
Znate i sami da čekate,nadate se boljem,ali nekako znate da ne dolazi,ali ne prestajete čekati.
Stojite na mjestu i čekate,a bojite se onoga što dolazi,imate iracionalan strah od budućnosti,koji se na kraju svede u strah od smrti i od ljudske beznačajnosti.
Samo tužno je da se mi bojimo i u vrijeme kad treba da živimo,bojimo se ljudi koje smo sami postavili da odlučuju za nas,a oni nisu vrijedni ni straha ni poštovanja.
Izuzeci postoje,na svakoj strani,samo na toj što odlučuje ih je tako malo da su i oni sami nebitni,nečujni i zanemareni.
Čekam.
Godoa stiže,nadam se samo da ću dočekati.