Neki dan sam se ponovo zaputila prema knjižari Paideia na Dunavskom keju u Beogradu. Baš se uživalo u izobilju zelenila i cvijeća, širini rijeke, zelenilu druge obale, a i lijepom društvu, preljubaznom osoblju lokala i knjižare, zaista – čista petica. Iz knjižare sam po preporuci ponijela knjižicu čileanskog pisca, Luisa Sepulvede, za kojeg nikad čula, mada sad znam da je on najprevođeniji pisac sa španskog. Knjigu sam, protivno navici, pročitala još iste večeri. Evo me sad, guglam Greenpeace, čitam kako mogu da doprinesem, što i vama želim…
To, da li je Draža rehabilitovan ili ne, šta misli istoričar sa juga o Prirodnoj Albaniji, i dokle zemljotresi misle tresti Nepal, gledam da izbjegavam. Pogađa me Sepulvedina priča iz knjižice “Svijet na kraju svijeta” u kojoj opisuje stradanja zakonom zaštićenih kitova u skrivenim morima Antarktika. Gdje se uopšte nalazi taj Antarktik? Koliko aerodroma treba promijeniti, koliko sati treba letjeti, koliko vremenskih zona promijeniti i jezika čuti i fizionomija primijetiti dok se ne stigne da kontinenta koji nikad nije u vijestima. Koji ne postoji. Kako je moguće da insan cvate u 21. vijeku do detalja upoznat sa apsolutnim budalaštinama iz rijeliti šouova i onih koji se još uvijek tako zvanično ne zovu, i kako možemo bilo koga pozivati na razum, produhovljenost i ljudskost kad svojim svakodnevnim životom ne pokazujemo baš ni malo svijesti ni brige za ono što je zapravo jedino važno kako za nas, tako i za naše potomke.
Kako da djevojčici iz mog sela koja je odrasla bez majke, i koja je nedavno završila u bolnici jer je zbog ljubavi popila željezo za stoku, kako da joj objasnim da je dečko koji je vara i zavlači totalno, apsolutno, najapsolutnije nebitan za bilo šta u životu, kako, kad razumijem da joj je četrnaest, da je pucaju hormoni, da ima višak energije, potencijala, kapaciteta u nazadnom, primitivnom okruženju. Kako da joj pustim svu dobru muziku svijeta, pokažem sva velika djela umjetnosti, arhitekture, inženjeringa, humanosti, požrtvovanosti, kako da je izvučem iz njenog malog, suženog svijeta u kojem se kao Bogu klanja dripcu sa motorom, ona, zgodna kao vila, lijepa kao anđeo, ograničena kao za Parova. Dok mi naprđujemo u Kurti i Murti, kitove ubijaju zbog para, slonove zbog kljova, atmosferu zbog nafte, djecu zbog dijamanata, i ajde sve to, nego što se kod nas u ovom navodno sirotom, golom i bosom Balkanu ubija zdrava pamet i ta djeca koja su nam kao svetinja, i ta zemlja koja nam je kao dedovina, i sve to zašta ne dajemo pišljiva boba. Pišljiva boba. Kenjamo, satrasmo se. Rmbačimo za flat screen od hiljadu inča da bolje vidimo sisu kad ispadne. Plaćamo kablovsku da gledamo pornjave kad djeca legnu. Plaćamo internet da pljujemo kad “oni” povuku potez. Koja patetična gomila govana smo mi, majko moja draga i mila, majčice slatka, koja smo mi uš i protuva!
I odem tako na Greenpeaceov sajt da vidim kako mogu da učestvujem. Kažu traže uvijek ko će da plovi na njihovim brodovima, ko je iskusan i spreman za avanturu života. Ne sumnjam da je avantura života u pitanju. Posebno kad se ispriječiš nekom ilegalnom brodu na putu, pa te zapišavaju sa palube kao fukaru. Kao one debile što savršeno skrojene bunde od nerca uništavaju sprejevima pa pošten narod ne može ni po crvenom tepihu da prošeta kako Bog zapovijeda. Jooooj, majko moja koja smo mi govna… plače mi se, evo mi kiselo u očima, plače mi se od nemoći, od ovog ekrana u koji pišem, plače mi se od ovog našeg ludila, pored oba oka sljepila, od naše zadojenosti, umišljenosti, indolentnosti, nadrogiranosti, tromosti, pasjaluka, obijesti, bezobrazluka, i sve što mi pada na pamet su riječi koje tek sa majkom ponekad razmijenim – Bog je milostiv. Uvijek nam daje više nego što smo zaslužili. Ništa mi od ovoga što imamo ne zaslužujemo, a ipak dobijamo. Jebem ja nama svima mater seljačku u usta. Žvaljava.