“Bila su to, sine, dobra vremena. Radilo se sve na pravi način. Ljudi su bili pitomiji, djeca veselija. Oni koji su se obrazovali, znali su da to ne rade utaman. Bili su to a i ostali učeni ljudi”, rekla mi je starica, koju rado volim vidjeti u svom komšiluku. Sjeća se ona tih nekadašnjih dobrih vremena, sreće i blagostanja kojima su ista obilovala. U njenim očima se može vidjeti tuga za nama, na kojima svijet ostaje. Sve je postalo drugačije. Zar nekad da mladi piju tablete za smirenje? Da se sad vratim vremeplovom u te božanstvene godine, i upitam nekog to, rekli bi da sam luda. Da, da….ali, danas, to je normalno.
Kada se pogleda sama svrha ljudskog bivstvovanja, nekad i sad, to je to otprilike. Rodiš se, porasteš, trudiš se da nešto postigneš, osnuješ svoju porodicu i što se kaže: “Op, Jovo, nanovo!”. Međutim, slušajući starije, nije to sve tako jednostavno i skoro pa jednolično, da se zaključiti . Nekad si znao za šta radiš, za šta se obrazuješ… Danas je sve UTAMAN. Nažalost…Eee sudbinoo… Što se ne rodi’ nekad prije?!
Posvetiću ovaj put pažnju obrazovanju. Kako je to nekada bilo a kako je danas?
Autoritet, strahopoštovanje su samo neke, iz sijaseta riječi koje objašnjavaju nekadašnji obrazovni sistem. Znalo se ko je predavač a ko đak/student. Prvima, počastvovanima, “se moglo” da se ponašaju autoritativno, imali su šta i da ponude. Znanje, znanje i znanje! To je ono što su prosto usađivali u generacije i generacije. Drugi, pomenuti su bili tu da to poštuju, a vidjeli su da od toga ima koristi. Ne mogu da kažem da se slažem sa surovim kaznama – klečanje na kukuruzima, šibanje i sl. jer mislim da to nije pravi način za edukovanje i socijalizaciju jedinke (đaka/studenta) u društveni sistem. Međutim, toliko se “granica autoriteta” pomjerila da danas predavači strijepe uvrede od učenika, nasrtaje, čak je to nešto što se de facto dešava. Kada se pomenu studije, uuh kako je to nekada teško bilo, u odnosu na danas, naravno. Način izvođenja nastave je bio drugačiji. Nastojao se akcenat staviti na suštinu, bitne stvari, a ne kao danas, kojekakve sporedne informacije, koje nam skoro u budućnosti neće ni trebati, a njihovim insistiranjem se one bitne zapostave. Pismeni, usmeni ispit i ćao! Znaš – ne znaš! Danas kojekakvi kolokvijumi, bodovi… Ne daj, Bože slučajno promašiti nešto, nema od najviše ocjene ništa! Sad bi me oni na lomaču (hiperbolički rečeno), oni koji su se zalagali za uvođenje Bolonje u naš obrazovni sistem, prije nekih deset godina. Rekli bi da je ona tu, da se studenti motivišu da rade često, uče, ali realnost je pokazala drugačije i odmakla je od “obećanog”. Danas se više ne teži znanju, nego zvanju. Znaš sve, dobiješ šest? Začudiš se pred tim pravilima bolonjskog procesa. Prosto, tako mora. Studiranje nije više sticanje znanja, nadgradnja istog nego sve više liči na srednjoškolsko učenje, da bi se “ugrabili” bodovi i diploma. Ta ista Bolonja nije donijela ni bolje bibilioteke, svuda, labaratorije, kompjuterizaciju… Opet, bez primjene nekih starih obrazovnih metoda nema ništa, a živimo u 21. vijeku! Dalje, obrazovni programi nisu usklađeni, a sve je navodno, jedna Bolonja. Svi se nešto drže pravila, a odstupaju od istih i rade kako im odgovara. Zloupotrebljavaju određena načela iste te Bolonje i transformišu ih u svoja. Za vrijeme mog studija, bilo je raznih slučajeva. Od onih gdje svaka dva boda određuju drugu ocjenu (dakle, na jednom kolokvijumu od mogućih dvadeset, dvanaest je prolaz, a svaka dva ocjena gore, pa je tanka linija između šest i deset, tako i sa drugim kolokvijumom, i onda ako položiš ideš na usmeni – kombinacija svega i svačega – starog, novog i “svog” sistema ocjenjivanja), preko onih koji se stvarno drže pravila do onih koji ista i ne gledaju. I tako, jadni student, mora da provali taktiku ocjenjivanja, da bi mu bilo lakše. Eto, šta Bolonja donese.
Reforma Bolonje je itekako neophodna. Ali treba ispraviti krivu Drinu (Bolonja se ustalila, i zaista postala kriva Drina, kao da se nikada neće moći promijeniti). Nastojao se olakšati obrazovni proces, i bilo bi to dobro, da je u svuda i od svih to primijenjeno, da je rađeno sve po pravilima.
Međutim, realnost je drugačija. Studenti se žale. Kada se to poveže sa nesrazmjernom “proizvodnjom kadrova” iz “mašinerije prirodnih i društvenih obrazovnih institucija”, nastaje haos.
A kako je krenulo, ustaljiće se.
*za konkurs