Kad staviš tačku, ne prepravljaj je na zapetu. Opet ćeš pogriješiti. Ne vuci ih za ruku, ne moli ih da ti ostanu u srcu. Otvori im vrata i poželi lijep život. To je jedina tvoja dužnost.
Ne moli za ljubav. Ljubav ne moli i ne čeka. Prava ljubav ne prašta. Ni bolna ljubav nije prava ljubav. Ljubav ne boli. Upamti, dobri čovječe, cijeni sebe i voli svoje dobre strane, ne preziri. Čak ni svoje grijehe. I oni su TI.
Pusti nerazumne da osuđuju, neka mrze. Ti voli! Voli sto je Zemlja okrugla i što se okreće, pa ako te sreća zaobiđe, okreni smjer u tom krugu i opet će te brzo stići.
Nemoj žaliti za propalim ljubavima. Ne voli te osobe, već voli ljubav koju si im poklonio. Koliko god su oni bili grešni i prljavi, tvoja je ljubav bila čista, bezgrešna. Čuvaj je u svome srcu kao najljepšu sliku u ramu od punog drveta. Tako da je vrijeme ne uništi i ne umanji njen značaj. Voli i vrijeme koje si joj poklonio. Vrijedniji poklon nije mogla dobiti, jer se svaki drugi može vratiti osim njega.
Ali kad požele da odu, ti ih pusti. Neka ih zemljina kora i život u divljini opeknu kao vatra po goloj koži. Neka te se sjete. Ako ti se pak, vrate tad, primi ih ako ti je ljubav i dalje živa. Ali ako je bolna, daruj im suzu samo i nek’ nastave dalje bez tebe.
Ne budi sebičan! To je tvoja ljubav i ti si njen! Ne budi surov prema njoj! Taj egoizam u nama je isprepleten sa našim venama i krvotokom, uvučen do kosti, do srži naših bića. To je otrov sporog dejstva koji polako kola venama naše Zemlje uništavajući je kroz nas. Ti se izliječi! Ti se spasi!
Baš ti koji čitaš ova teška slova, ne sahranjuj misli svoje bacajući na njih zemlju najgorih djela. Ne sahranjuj! Pusti ih da žive jer su prožete najvrjednijim dijelom čovjeka, njegovog bića i bitisanja. Tvojega.
Reci ih glasno, ne sramoti se. Neka te posmatraju svi čudno i osuđuju. I meni je muka od ljudskih površina. Čak toliko da sve češće poželim da Zemlja promijeni smjer svog kretanja sa nadom da će mučnina proći i da će slijepa srca zavoljeti.
U nama živi mnogo nas: oni koji želimo biti, oni koji su naša maska i oni koji jesmo. Ovi treći izumiru. Dragocjenost se najlakše izgubi i postanemo sebični prema majci kojoj nećemo reći ,,volim te” iako bi život za nas dala, prema Bogu koji nam svakim jutrom kad otvorimo oči daje novu šansu za pokajanje, a prema sebi najviše jer će nas u samoći stići ti propušteni trenuci koji su trebali otići u zaborav. Život pretvaramo u butik u kojem smo obične lutke na izlogu.
Obični čovječe, budi poseban! Nisi ni dvoličan, petoličan si. Ti si Božije djelo, stvoren po Njegovom liku. Voli nekoga iskreno, dopusti da budeš nečiji, da neko bude tvoj. Ne mora te neko posjedovati, da bi negdje pripadao. Nemoj da glumiš ljubav i nemoj da je kriješ. To je svetogrđe.
Bog je ljubav, ljubav je u nama. Ako ja vidim samo tvoju spoljašnjost, On ti vidi i dušu i misli. Meni je svejedno da li ćeš pogriješiti ili ne, da li će ti On oprostiti grijehe i svetogrđe… Meni je i to svejedno, a tebi?
Samo na svome balkonu nisi ni na nebu, ni na zemlji, ali si opet zarobljen, ograničen u skučenom prostoru. Nemaš krila da letiš nebom, zato koračaj po zemlji. Tu ti je mjesto.
Obični mali čovječe… Koliko god da si sebi veliki, opet si u masi, tek jedan čovjek ili nečovjek više koji krade vazduh. I ništa drugo do toga nisi.