Šta si ti, drago vrijeme? Znam koliko si dragocjeno, ali često pomislim kako si, ustvari, nebitna kategorija. Sramota, stidim se takve misli. Pa, opet, pomislim kako si jednako nebitno i u radovanju i nečemu lijepom, kao i u praznini i gubitku. Ti se, u oba slučaja, jednostavno ne mjeriš, ne mjerimo te, ne osjetimo. Kada nas zapljusne kakva sreća, ti kao da ne postojiš, ne protičeš. Prepuštamo se samo tim talasima zadovoljstva i jedino što tada želimo je da se zaustaviš i zalediš u prostoru. Poput nas, koji smo se zaustavili u jednoj takvoj svečanosti. Čudnovate smo mi biljke pa želimo i da tako zaustavljeno traješ, zajedno sa našom srećom; da uvijek bude tako toplo i sigurno, da smo opušteno i srećno zatalasani. Ne gledamo na sat, nemamo ga, ne samo na ruci ili na zidu, nego ga nemamo ni u onim žlijezdama koje lučimo zanosno opijeni srećom koja nas je zadesila. Samo se prepustimo nagonima ljepote, kao da sutra ne postoji. Moguće je da to sutra, kada smo tako zaleđeni u nekom magičnom zanosu radosti, i ne postoji. Da tada samo mi plešemo, a ti se ne mičeš. Ali, ti ćeš nas, drago vrijeme, koliko god da si nepostojeće u takvim trenucima, ipak posjetiti i opomenuti. Da sreća može da isklizne poput ljepljive ribe iz dlanova. Poput nespretno ispuštene čaše iz ruke, koja će se rasuti u paramparčad. A mi ćemo skupljati staklene krhotine sa poda, zajedno sa našom razbijenom srećom, nesastavljivom poput one čaše koja nam je upravo ispala. Nećemo se ni tada obazirati na tebe, mislićemo samo o tome kako da sastavimo svoje pukotine, kako da zalijepimo i spojimo spljoštene ostatke izgubljene sreće. Još više, kako da sastavimo ostatke rasutih, slomljenih dijelova sebe. Kao da ni tada ne znamo ili nismo svjesni da ćeš nam trebati. O, kako ćeš nam samo trebati. Ne osjetimo tvoje prisutvo i dar. Odmahujemo rukom, kao ništa, kao da nismo, u tvom protoku, skupo platili onaj dram sreće, kako to zapisa veliki Andrić. A mi mali, i pod tom srećom i nad razbijenim staklom, mali pred tobom – vremenom, koje si najveće, ali mi smo se zabavili tolikim drugim stvarima da te ni ne primjećujemo. Ne vidimo kako prolaziš uporedo sa nama. Da si bilo tu kada nas je nešto divno i posebno preplavilo, ali i da si nas, i u toj ljepoti, nekako prestizalo, pa i prestiglo. Jer, mi na tebe nismo gledali, samo smo upijali opojne sokove zadovoljstva. Da smo se barem, makar na tren, obazirali na tebe, ne bi nam te toliko nedostajalo kasnije, kada bi se neka naša sreća raspršila i nestala.
U tugovanju, praznini i gubicima nikako i nikada ne prolaziš. Vječnost si. Sekunde pretačeš u sate, dane presipaš u godine. Ne mjeriš se, jednostavno se ne mjeriš. Naprosto, ne prolaziš. Stojiš, poput nekog malog podsjetnik – kalendara, koji ostane na datumu kada nam umre neko drag i koji od tada nije okrenut nečijom rukom, da se na njemu nešto drugo zabilježi. Postaraćeš se da se na takva stanja, na te zaustavljene kalendar – podsjetnike i nepopunjive rupe, bolne kratere unutar nas, nekako sviknemo i stopimo sa njima. Ali, uvijek ćeš biti teško breme takvim ožiljcima. Nećeš nam olakšati, stezaćeš nas. I kao da ćeš ostati ukopano u mjestu, neprolazno. A trebaćeš nam i tada, kao i u onim trenucima sreće, trebaćeš nam da svojom pokretljivošću pokreneš i nas. Da naučimo, savladamo, možemo, nastavimo, želimo, živimo. Da pletemo neke nove niti, koje ćemo posuti prahom ispunjenosti zato što smo, nekoga ili nešto izgubljeno, imali sreće da imamo. Evo je, opet sreća, i u teško i tužno se ušunja, priđe nam, dođe da obgrli neke posve drugačije razbijene čaše i dijelove duše. A ti si i dalje tu, ali te opet ne vidimo, držimo samo ta neka svoja klupka i ne puštamo.
Šta si ti, drago vrijeme? Ti, mjerilo svih stvari, koje ne mjerimo, i u radosti i u boli ne gledamo na tvoje putokaze i ne osjetimo tvoje ruke na ramenima. Kao da ne osjetimo da nas guraš naprijed, da nas daruješ svake minute života. Kako traješ, nepostojano i sveprisutno. Kako tečeš, svemu uprkos. Tečeš, čime god nas obasipaš, bilo da u džakovima donosiš sreću ili tugu. Ali nas i neprekidno podsjećaš. Da si zaista i stvarno tu, da ćeš proteći; da si, pored zdravlja, najveći od svih darova. Pa, opet, i sama ću priznati, da si mi bilo nevažno kada je radost prštala na sve strane, da si mi bilo nevažno i kada je stezalo i steže na najjače. A ti me opominješ, sve nas opominješ, da nikako nisi nebitna kategorija. Naprotiv. Opominješ nas da si dragocjeno, nevjerovatno, čudesno, da si mjerna jedinica nemjerljiva sa bilo čim drugim. Podsjećaš nas da te tako malo možemo imati, da tvoje blagodeti ne trebamo uzimati zdravo za gotovo. Da te, naprosto, ne smijemo i ne trebamo ignorisati, nego prigrliti najsnažnije i biti tebi zahvalni. Šta god nam donosiš, naše ruke trebaju da te prigrle onim pletivom. Pletivom, koje su isplele te naše ruke, i one poljubljene, ugrijane i one ranjene, krvave. A hoćemo li? Hoćemo li te ikada biti potpuno svjesni? Tek, hoćemo li biti tebi zahvalni? Za sponu kojom smo neraskidivo povezani i koja nam svakodnevno govori kako bez tebe ne bismo ni padali ni skakali. I kako samo sa tobom možemo i ustati i odskočiti.
I još nešto, drago vrijeme – oprosti nam, molim te, ako možeš. Što smo te često zanemarivali, što te nismo primjećivali ili uzimali ozbiljno. Što smo mislili da se podrazumijevaš, dok smo se bavili sobom i svojim životima. Zaboravljajući da sve te životne radosti i tuge, pobjede i poraze; da sve misli, slutnje, nemire, osmijehe, ljubavi, rane, posjekotine, bez tebe ne bismo imali. Ti si naš kaleidoskop i kompas, vlažna mahovina pod prstima, spuštena na dlanove kada smo izgubljeni. Ti si naše svitanje i zalazak. Ono neko, samo naše klupko, koje ćemo pretočiti u pletivo pokreću tvoje ruke. Hvala ti vrijeme, i za one neočekivane i zaslužene lijepe radosti i za one poderotine na srcu. I budi još tu za nas, za one male nas, koje je Matoš opominjao da pazimo da ne idemo maleni ispod zvijezda. Opomeni nas, poput svih tih silnih četa nevjerovatnih pjesnika, opomeni nas i ti, drago vrijeme, da sve što imamo i možemo je dar. Bez tebe, najvećeg, ništa ne bismo mogli. Budi tu, svima nama, koliko god je to još moguće. Ispuni nas. I daj nam još prilika. Da se nasmijemo, zaplačemo, da odemo, da se vratimo, da nas obuzmu i sreća i tuga od kojih se ne može disati. Da, makar smo i sićušni, skačemo do zvijezda. Pa, ako i padnemo, ti ćeš nas podići. Spustićeš nas na zemlju, brižno poput majke. Skinućeš prašinu sa našeg kaputa i ugrijati nas, zaustaviti tremor. A mi… bićemo spremni za neke nove virove i tihe, a ti, drago i dobro naše vrijeme, samo teci. Budi naša modra rijeka i ljetni plamen. I kamen i sunce i oblak i jutro. Samo budi. I neizmjerno ti hvala što, dosad i u svemu, jesi!