Kada je Džoni Štulić oko 1983. godine rekao: „Kakvo društvo, takva muzika. Muzika ne može da se gleda van konteksta društva.“, to nije bila neka njegova autentična mudrost. Ona je predstavljala parafrazu onoga što je Georg W. F. Hegel govorio početkom XIX vijeka: „Svaka filozofija je filozofija svog vremena“. Međutim, to ne umanjuje društveno-politički značaj Štulićeve izjave, a naročito ne njega samog, već samoj toj izjavi daje vrijednost i potvrđuje Štulićevu kompetentnost da priča o tome. Koliko znate ljudi koji čitaju Hegela?
Ima dosta onih koji su još u produktivnim godinama svog života i stariji od mene, koji se sjećaju vremena Džonija Štulića i mogu o njemu i tom vremenu da kažu mnogo više nego ja. Niko ne može, međutim, poreći da je muzika Azre bila muzička artikulacija velikog broja ljudi koja je ukazivala na probleme u tadašnjoj Jugoslaviji i prepoznavala neophodnost promjene. Neophodnost te promjene, koja se nije desila, možemo danas da potvrdimo svi, jer je slijed događaja svima i suviše poznat.
I eto nas tako, dvadesetak godina poslije razaranja jedne države, domovine, ideje. Štulić živi u Holandiji i ne planira da se vrati na prostore koje je nekada smatrao domovinom, ili još dalje smatra takvima, a ja pišem ovo malo južnije od njega, u zemlji koja je rušila zidove i ujedinjavala se, dok su se… ma znate i sami.
Na prostoru zapadnog Balkana, kako je to danas moderno reći za prostor neke krnje Jugoslavije, danas i dalje čekamo na promjene. Malo smo slabiji, malo nas manje ima, malo siromašniji, i malo više razjedinjeni. Ali smo zato sad pametniji – sada nam ne pada na pamet da sanjamo o promjenama koje je formulisao Štulić u ime čitavih generacija. Sada nikako nismo utopisti, jer bi bili srećni kada bi se neke puno manje promjene desile, ili čak ne vjerujemo uopšte u promjene, jer zadnji put kad smo ih tražili nismo se proslavili. Za one bundžije, što narušavaju naš tek pronađeni spokoj u stanju koje je savršeno opisao Radoje Domanović krajem onog istog XIX vijeka, Mrtvo more, u stanju permanentne, sjećate li se još one – tranzicije. I tako se društvo podijelilo, ne samo po ovoj nacionalnoj, vjerskoj i regionalnoj osnovi, već ona podjela koju su svi nekako zaboravili kada su jedni od tih pobijedili – na Štulićeve i Ražnatovićeve. Ne mislim tu na podjelu na rokere i narodnjake, kako je to popularno reći – već na podjelu na one za koje su Džoni i Svetlana bili potparoli, čak i kad su jedni đuskali uz druge.
U takvom jednom društvu BiH i Banje Luke, danas postoje oni koji su efektivno, moderno rečeno, outsideri. Što bi Peter Sloterdajk rekao, oni koji se nalaze izvan sfere. Medjutim, nešto se malo talasa, danas više nego juče. Osvanuo je novi tekst Aleksandra Trifunovića, Damir Nikšić je postavio novi video na YouTubeu, a i rekoh da vas uhvatim još euforične od Demofesta, pa da i ja uzjašem taj talas. (Ako to mislite, ne, to nije HAARP talas, ovo je neki drugi. ) Muka i izgnanstvo ljudi iz društvene sfere u sopstvenim gradovima i republikama se sve više oformila i povezala između sebe. Te ljude ne povezuje jasna politička ideja. Oni nemaju jasno formulisane odgovore ili imaju različite odgovore. Oni međutim nemaju ni političku partiju sa kojom i čijim idejama se identifikuju. U tim krugovima vladaju anarhistične, komunističke, liberalističke, nostalgične i druge ideje ili generalno gađenje svime onim što nazivaju politikom. Taj jedan, u stvari veliki dio ljudi kada se uzme prostor BiH, a pogotovo Jugoslavije, ne odobrava većinu onoga što im se servira na TV-u; nisu zadovoljni – ne samostanjem, u kulturi, ekonomiji, zdravstvu, školstvu – već nisu zadovoljni onim šta se po tom pitanju radi. Njihova očekivanja nisu velika.
Oni su otišli na Demofest, ili su njihovi prijatelji ili djeca to uradili. I sada ta pop i rok muzika, koja je Štulić bio u Azri za svoju generaciju, je u svojoj novoj formi i novom načinu konzumiranja muzike – Vanja Mišić. I dobro, hajde sada hejtajte malo, riješite se svojih frustracija. I ja ih razumijem jer ih takođe imam, pa nastavite da čitate i vidite zašto to mislim.
– I opet, pišeš o promjenama, a sada treba da slušamo apolitičnu muziku? -Da. Treba da slušamo Vanju kao i njene kolege iz Balkan Ekspresa, Rock Simfonije, Kartofel Osvetnika, Brutal Protesta, Tankera ili Shizomantre jer je to ono što se stvara u našem gradu. Stvaraju je naši ljudi u našem vremenu. Vanjina muzika je i muzički kvalitetna, a i laka za slušati. Ona je neko koga možete pustiti u autu dok putujete na more ili koncert, ili dok idete iznervirani, umorni i razočarani sa posla. Dok idete na posao. Možete je slušati jer imate dobar dan ili da vam popravi dan. Možete je pustiti vašoj djeci, a možete je slušati kad izađete u grad. Vanja je Banjoj Luci vratila pop – popularno prihvatljivu muziku za sve, a naročito one koji kad nas pitaju šta slušamo kažemo da je to nešto drugo. Društvo se okuplja oko zajedničkih faktora, to je nekada bio Štulić, a za Banjalučane je to sada Demofest kao festival koji nam jednom godišnje pokaže da nismo ni sami ni usamljeni. To je festival koji nam dovodi demo bendove iz regiona i one već popularne iz Evrope. Kakva kombinacija! I Vanja je to za nas svaki dan, kada jesmo sami ali ne usamljeni.
I to je to? Slušaćemo domaće bendove i to će riješiti naše probleme? – Naravno da ne. Slušajte ih jer su dobri za vas. Osjetićete se dijelom vašeg grada i društva u širem smislu, jer ta je muzika nastala na istim tim ulicama kojima hodate svaki dan. I družite se! Borite se za sebe i svoja prava ne protiv drugih nego sa drugima. Ne budite malodušni. Samo onima kojima vaš interes nije u interesu žele da vi izgubite nadu u promjene. Ali ne morate vjerovati meni. – Vjerujte Azri, Hegelu ili samima sebi. Ako preuzmemo odgovornost za sebe same, našu djecu ili roditelje, pa damo do znanja onima koji odlučuju u naše ime da smo tu, da nas ima i da hoćemo bolje, onda će i Štulićeve kritike postati žive. Onda se možda i Džoni vrati kući.
Ima dosta onih koji su još u produktivnim godinama svog života i stariji od mene, koji se sjećaju vremena Džonija Štulića i mogu o njemu i tom vremenu da kažu mnogo više nego ja. Niko ne može, međutim, poreći da je muzika Azre bila muzička artikulacija velikog broja ljudi koja je ukazivala na probleme u tadašnjoj Jugoslaviji i prepoznavala neophodnost promjene. Neophodnost te promjene, koja se nije desila, možemo danas da potvrdimo svi, jer je slijed događaja svima i suviše poznat.
I eto nas tako, dvadesetak godina poslije razaranja jedne države, domovine, ideje. Štulić živi u Holandiji i ne planira da se vrati na prostore koje je nekada smatrao domovinom, ili još dalje smatra takvima, a ja pišem ovo malo južnije od njega, u zemlji koja je rušila zidove i ujedinjavala se, dok su se… ma znate i sami.
Na prostoru zapadnog Balkana, kako je to danas moderno reći za prostor neke krnje Jugoslavije, danas i dalje čekamo na promjene. Malo smo slabiji, malo nas manje ima, malo siromašniji, i malo više razjedinjeni. Ali smo zato sad pametniji – sada nam ne pada na pamet da sanjamo o promjenama koje je formulisao Štulić u ime čitavih generacija. Sada nikako nismo utopisti, jer bi bili srećni kada bi se neke puno manje promjene desile, ili čak ne vjerujemo uopšte u promjene, jer zadnji put kad smo ih tražili nismo se proslavili. Za one bundžije, što narušavaju naš tek pronađeni spokoj u stanju koje je savršeno opisao Radoje Domanović krajem onog istog XIX vijeka, Mrtvo more, u stanju permanentne, sjećate li se još one – tranzicije. I tako se društvo podijelilo, ne samo po ovoj nacionalnoj, vjerskoj i regionalnoj osnovi, već ona podjela koju su svi nekako zaboravili kada su jedni od tih pobijedili – na Štulićeve i Ražnatovićeve. Ne mislim tu na podjelu na rokere i narodnjake, kako je to popularno reći – već na podjelu na one za koje su Džoni i Svetlana bili potparoli, čak i kad su jedni đuskali uz druge.
U takvom jednom društvu BiH i Banje Luke, danas postoje oni koji su efektivno, moderno rečeno, outsideri. Što bi Peter Sloterdajk rekao, oni koji se nalaze izvan sfere. Medjutim, nešto se malo talasa, danas više nego juče. Osvanuo je novi tekst Aleksandra Trifunovića, Damir Nikšić je postavio novi video na YouTubeu, a i rekoh da vas uhvatim još euforične od Demofesta, pa da i ja uzjašem taj talas. (Ako to mislite, ne, to nije HAARP talas, ovo je neki drugi. ) Muka i izgnanstvo ljudi iz društvene sfere u sopstvenim gradovima i republikama se sve više oformila i povezala između sebe. Te ljude ne povezuje jasna politička ideja. Oni nemaju jasno formulisane odgovore ili imaju različite odgovore. Oni međutim nemaju ni političku partiju sa kojom i čijim idejama se identifikuju. U tim krugovima vladaju anarhistične, komunističke, liberalističke, nostalgične i druge ideje ili generalno gađenje svime onim što nazivaju politikom. Taj jedan, u stvari veliki dio ljudi kada se uzme prostor BiH, a pogotovo Jugoslavije, ne odobrava većinu onoga što im se servira na TV-u; nisu zadovoljni – ne samostanjem, u kulturi, ekonomiji, zdravstvu, školstvu – već nisu zadovoljni onim šta se po tom pitanju radi. Njihova očekivanja nisu velika.
Oni su otišli na Demofest, ili su njihovi prijatelji ili djeca to uradili. I sada ta pop i rok muzika, koja je Štulić bio u Azri za svoju generaciju, je u svojoj novoj formi i novom načinu konzumiranja muzike – Vanja Mišić. I dobro, hajde sada hejtajte malo, riješite se svojih frustracija. I ja ih razumijem jer ih takođe imam, pa nastavite da čitate i vidite zašto to mislim.
Vanja Mišić je muzički obrazovana mlada muzičarka sa kojom sviraju, da ih ne bih pojedinačno nabrajao, uglavnom oni koje bi njihova generacija opisala kao „gradska raja“. Taj je izraz međutim proglašen za politički nekorektan, iako su oni koji su ga koristili dobro znali da se to ne odnosi na samo one rođene u gradu, već na one koje bi danas neki nazvali „urbanima“. Ovaj drugi izraz međutim, jeste politički korektan, iako ima totalno isti princip i korijen. E sada smo se dotakli još jedne podjele koje imamo: političke korektnosti. Za one koje naravno prate diskurse, modu, politiku i muziku sa „Zapada“ ili je konzumiraju na slamku, posredno preko prijatelja ili rođaka u „Svijetu“ skoro neiscrpna tema, ali o tome možda neki drugi put.
I sam bih, recimo na osnovu mog ličnog muzičkog ukusa, možda prije pomenuo Sopot ili Kolju i Grobovlasnike, međutim Vanja pravi izuzetno kvalitetanu i apolitičnu muziku. „Pa po čemu je onda možeš porediti sa Štulićem?“ – reći će sada neki od vas. – E pa upravo zato što se Štulić i dalje sluša! Muzička kulturna scena u BiH je dobrim dijelom zamrznuta dešavanjima 90-tih. To je na najbolji način pokazao OK fest, koji je uspio da privuče ogroman broj ljudi relativno starim akterima iz regiona, koji pripadaju nekoliko muzičkih generacija prije njihove. U nedostatku proizvodnje novog kvalitetnog muzičkog sadržaja ili zbog nostalgije, banjalučka kao i ostale publike su betonirali i konzervisali one iz prošlog vremena. Na svu sreću, među njima je i Štulić pa ja mogu o ovome danas da pišem.
– I opet, pišeš o promjenama, a sada treba da slušamo apolitičnu muziku? -Da. Treba da slušamo Vanju kao i njene kolege iz Balkan Ekspresa, Rock Simfonije, Kartofel Osvetnika, Brutal Protesta, Tankera ili Shizomantre jer je to ono što se stvara u našem gradu. Stvaraju je naši ljudi u našem vremenu. Vanjina muzika je i muzički kvalitetna, a i laka za slušati. Ona je neko koga možete pustiti u autu dok putujete na more ili koncert, ili dok idete iznervirani, umorni i razočarani sa posla. Dok idete na posao. Možete je slušati jer imate dobar dan ili da vam popravi dan. Možete je pustiti vašoj djeci, a možete je slušati kad izađete u grad. Vanja je Banjoj Luci vratila pop – popularno prihvatljivu muziku za sve, a naročito one koji kad nas pitaju šta slušamo kažemo da je to nešto drugo. Društvo se okuplja oko zajedničkih faktora, to je nekada bio Štulić, a za Banjalučane je to sada Demofest kao festival koji nam jednom godišnje pokaže da nismo ni sami ni usamljeni. To je festival koji nam dovodi demo bendove iz regiona i one već popularne iz Evrope. Kakva kombinacija! I Vanja je to za nas svaki dan, kada jesmo sami ali ne usamljeni.
I to je to? Slušaćemo domaće bendove i to će riješiti naše probleme? – Naravno da ne. Slušajte ih jer su dobri za vas. Osjetićete se dijelom vašeg grada i društva u širem smislu, jer ta je muzika nastala na istim tim ulicama kojima hodate svaki dan. I družite se! Borite se za sebe i svoja prava ne protiv drugih nego sa drugima. Ne budite malodušni. Samo onima kojima vaš interes nije u interesu žele da vi izgubite nadu u promjene. Ali ne morate vjerovati meni. – Vjerujte Azri, Hegelu ili samima sebi. Ako preuzmemo odgovornost za sebe same, našu djecu ili roditelje, pa damo do znanja onima koji odlučuju u naše ime da smo tu, da nas ima i da hoćemo bolje, onda će i Štulićeve kritike postati žive. Onda se možda i Džoni vrati kući.