„Junaštvom čuvam sebe od drugih,
čojstvom druge od sebe.“
Jezik kao sredstvo na kom mislimo i komuniciramo sve više se pomjera ka nepravilnoj upotrebi, a pod izgovorom kako služi višoj, nacionalnoj svrsi. Ovo svojevrsno silovanje jezika pokušaću da prikažem teorijski i pokažem na primjeru.
Uzevši u obzir primjer Đorđa Miljanova iz uzglavlja teksta, može se ući u tumačenje i poređenje patriotizma i nacionalizma kao sistema (zlo)upotrebe jezika, te na koje načine se ova dva stanja duha manifestuju. Treba reći i da ova dva pojma nisu sinonimna, iako često dolazi do njihovog miješanja u upotrebi.
Patriotizam je zapravo osjećanje ponosa prema svojoj zemlji - što se vidi i u samom nazivu - koje nastaje iz aktivnog promišljanja o svemu što domovina znači, a razvija se kao jedno od ključnih etičkih elemenata. To osjećanje je i u temelju ljudskog bitisanja.
U onom trenutku kada patriotizam prerasta u ideologiju mijenja se i princip razmišljanja i on postaje nacionalizam koji je, „prije svega, paranoja!“ – kako kaže Danilo Kiš u eseju „O patriotizmu“.
To je osjećanje egzistencijalne ugroženosti koju ima pojedinac u okviru mase, ali koji nije i ne pripada masi, već egzistira pod njenim okriljem. To je „individuum bez individualnosti“. On postoji kao izdanak u masi, tek nešto vidljiviji. Izdvojen iz takvog okruženja u potpunosti, on je ništavan – prestaje da postoji.
Nacionalizam počiva na antonimnosti: moje je dobro – tvoje je loše; mi smo pozitivni – vi ste negativni i sl, a paradoks je da nacionalista pritom „u svemu vidi sebe – nacionaliste“.
Nacionalista, takođe, pred sebe postavlja, ne nužno iz niskih pobuda, sve one zadatke velike socio-kulturne vrijednosti kao što su: ugled nacije, čuvanje tradicije i običaja, nacionalnih svetinja, folklora, književnosti i, kao što je već pomenuto, jezika. S druge strane, on ne poznaje druge kulture i jezike – jednostavno ga to ne zanima. Ako li slučajno poznaje, onda će ih upoređivati sa spostvenom i to na štetu prvih.
„Nacionalizam je, dakle, negativitet i to negativitet duha“.
Ovaj negativitet se najčešće ispoljava jezikom, nekad i iz najboljih namjera, pa se tako može vidjeti kako gordi hiper-Srbi redovno koriste pridjev Srbski – Srbska istorija; Srbska država i sl.
Ovim pokazuju, ne samo nepoznavanje drugih jezika, već i nepoznavanje spostvenog – i to pravila koja se uče (ne nužno i nauče) još u osnovnoj školi, a to su: jednačenje suglasnika po zvučnosti i pisanje pridjeva, izvedenih od imenica, na -ski, -čki, -ški.
Naime, ni u jednom od svjetskih jezika, koje u školi učimo kao strane, ne podudaraju se izgovor i pisanje. Zbog toga se za Engleze, u šali, kaže da pišu Konstantinopolj, a čitaju – Cargrad.
Za razliku od njihovog pravopisa, koji je korijenski, naš pravopis je fonetski, tj. za svaki glas (u govoru) ima jedan odgovarajući znak (u pismu).
Zbog toga, ako se se glasovi, različiti po zvučnosti, nađu u riječima jedni do drugih, dolazi do njihovog jednačenja po zvučnosti, da bi se te razlike otklonile i olakšao njihov izgovor. Tako se govori i piše srpski, ropski, otkinuti i sl, a ne srbski, robski, odkinuti, kako bi se pisalo po etimološkom (korijenskom) pravopisu, koji čuva elemente od kojih su riječi nastale, čuva njihov korijen.
Takođe, prisvojni pridjevi, izvedeni od toponima i antroponima, na -ski, -čki, -ški (uglavnom ktetici) pišu se malim slovom. Tako, npr, srpski (ne Srpski, ni Srbski), češki, američki.
Mislimo i izražavajmo se precizno!
