Često pozivanje na plebiscitarno izjašnjavanje građana u vezi sa sudbonosnim usmjeravanjem zemlje može u jednu ruku predstavljati toliko potrebnu petu brzinu u rješavanju određenih problema ali i situaciju u kojem će demokratija postati talac jednog malog broja ljudi koji će redovno izlaziti na plebiscite a političarima dati toliko potrebni amandman naroda.
Za neke referendum može značiti i najavu rata.
Uvriježeno je mišljenje da je politika demokratskija a time i kvalitetnija ukoliko se građani izjašnjavaju, odlučuju, glasaju. Za ovu tezu ne postoje niti ideološki niti empirijski dokazi.
Ako želite imati toplu vodu, pa čak i vruću, onda je prvo morate zagrijati, ali ukoliko je zagrijete previše, nećete je imati uopšte jer će sva voda jednostavno ispariti.
Slično je to i sa demokratijom, koja ne bi trebala biti promovisana samo kao metod biranja te ispitivanje preferencija građana. Demokratija bi trebala kombinovati određeno društveno ponašanje sa većinskim mehanizmima biranja. Kao takva, najkorisniji je način za definisanje interesa i rješavanje raznih društvenih konflikata.
Političari bi trebali, iz mnogo razloga, a na osnovu postojećih interesa u društvu, koncipirati političke ideje koje bi trebale rezultirati u konkretne mjere. Građani bi takvo djelovanje političara trebali korigovati na dva načina – preko različitih interesnih grupa i medija koji bi dugoročno trebali odrediti šta je dobro a šta nije te prvenstveno na izborima.
Trenutno “topla voda bosanske demokratije” isparava. Dešava se to na dva načina.
Prvi je manje problematičan, ali za građane neobično dosadan i opterećujući. Imamo sve veći broj izbora, na raznim nivoima, svake dvije godine izlazimo na izbore. Lokalne i opšte. Ako jednog dana uđemo u Evropsku uniju, biraćemo predstavnike za Evropski parlament. Nekad se desi pa se organizuju i vanredni izbori ( kao naprimjer u slučaju smrti predsjednika RS Milana Jelića ). Kako se čini a i praksa pokazuje, mi smo u stanju permanentne predizborne kampanje, samo bez nemaštovitih bilborda i besmislenih TV emisija. I zbog toga dio glasača ne izlazi na izbore.
Drugi trend u vezi sa “isparavanjem demokratije” kod nas je još gori po građane ove zemlje: političari uporno odbijaju da se bave ideološkim ciljevima politike a svoje političko ponašanje usmjeravaju po volji građana, odnosno po onome što oni misle da građani žele da oni rade. Ukoliko se slučajno dogodi da građani ne žele Evropsku uniju, onda će se domaći političar zalagati isključivo za referendum da to i zvanično ovjeri jer je i sam nesiguran šta će mu evropska integracija donijeti. Malo će toga uraditi da takvu volju građana promijeni svojim javnim djelovanjem.
Tako je i butmirsko okupljanje političke vrhuške jedna od faza Debate koja “lafo” treba donijeti konačnu promjenu političkog usmjerenja zemlje ka široj integraciji a na kraju se svodi na brojanje poslaničkih mjesta u budućem BH parlamentu. Ili o broju predsjednika u budućem predsjedništvu. Ono što jeste zanimljivo je činjenica da će se oko takvih, parcijalnih i potpuno nebitnih stvari sigurno postići dogovor među BH političarima. Sve to da bi se građanima servirao model koji njima odgovara. Jer su i političari otišli u Butmir u ime građana ove zemlje odnosno da budemo još patetičniji- u ime svog naroda.
Promijeniti razmišljanje građana zahtijeva ozbiljan pristup politike i ozbiljno ponuđenu viziju društva u kojem živimo. Isključivim praćenjem volje građana putem istraživanja javnog mnijenja i te potvrđivanjem iste, bojim se, nećemo daleko dogurati. Treba biti fer i kazati kako i volja većine građana ne mora značiti apsolutnu istinu. Građani su često neinformisani te većinu svojih zaključaka donose na osnovu manjka informacija, ili često poluistina koje im plasiraju “njihovi” političari. Pozivanje na plebiscitarno izjašnjavanje naroda tako paradoksalno može predstavljati svojevrsni kraj demokratije, jer će odluke donositi poluinformisani i često polupismeni narod.
Takav način vođenja politike koji poziva na izjašnjavanje naroda je nerazuman a uz to veoma opasan za društvo koje pretenduje da bude evropsko, ukoliko dopusti da postane poljana u kojoj će neinformisani i manipulisani narod odlučivati o sudbini jednog društva.
U takvoj sredini, u kojoj su nejasno artikulisani i ciljevi i interesi jednog društva, politika gubi konture, dugoročno nije sposobna rješavati probleme iz prostog razloga jer je i mišljenje većine upravo takvo. Nejasno, povodljivo, površno i ponekad slučajno.
Na kraju to vodi upravo do situacije da se većinsko mišljenje može lako mijenjati ili se ne može mijenjati nikako jer to odgovara tzv. “nacionalnim interesima”. Kao svoj konačan rezultat dobijamo gubitak odgovornosti u politici, političke odluke postaju mlitave, nejasne a toliko potrebni koraci u daljem procesu demokratizacije se ne mogu načiniti niti to iko pokušava.
Politika postaje kod nas karikatura, ona ne riješava društvene probleme te sama postaje veliki problem. “ Mi građani”, čije se mišljenje kao pita, ali u stvarnosti ne pita, smo njom sve više zatrovani.
Kao posljedicu ćemo dobiti dugoročno izbjegavanje izbora od strane “normalnih” zatrovanih građana ali će sve više partijaca i podobnih biti u redovima svake druge godine u oktobru, kada će za njih biti raspisani izbori.
Već dugo smo taoci politike u BiH. Aljkave ali spektakularno režirane i odglumljene. I nikad dosadne. Uključivanjem u nju putem referenduma postaćemo dio tog spektakla. Nažalost ne kao režiseri kao što se to želi prikazati, već isključivo kao loši scenaristi.