Kćeri, pitat će te starost gdje ti je bila mladost? I dan danas, tolike godine nakon njegove smrti, riječi odzvanjaju u mojim ušima.
Starost nije došla, ali često se pitam za minule godine, gdje su i u šta prošle?
Pisala sam već o tome, da sam ja imala sreće. Rođena u porodici gdje se nije pričalo o ravnopravnosti, ravnopravnost se živjela. Nije bilo priče o ženskim i muškim bojama, igračke za dječake i djevojčice, šta kome pristoji, suknjica ili šorc. Ne, ja sam imala kolekciju klikera, puške ručne izrade, ali i barbike.
Igračke su igračke brate mili, ko ih razdvoji po spolnoj osnovi? Pitam se kako nikome nije palo na pamet da ih razdvoji i po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti…ili možda i jesu, a ja ne znam.
Tih sedamdesetih godina dedo je bio frajer, mišići i duga kosa, hodanja, lutanja, a kod kuće žena i troje djece. Žena koja se nije predala sredini, a još manje njemu da glumi frajera.
Spakovala se i put Njemačke. Hoćeš ženu i djecu? Onda ćeš kući i nema dalje priče.
Dedo se vratio, ošišao kosu, pomalo uozbiljio. Nikada nije udario ženu ni djecu, povisio ton, vrijeđao druge, slabije, bio okružen omladinom do same smrti. Bio i ostao frajer.
Prva stvar koju me nana naučila je da se borim za svoje mišljenje i stavove, još kao malu djevojčicu, ustraj u tome. Kao djetetu ti nije jasno, ali znaš da imaš podršku, a kad odrasteš sve dobije smisao.
Dedo je usadio ljubav prema sportu, informacijama, znanju, pa dok se se djevojčice igrale, ja sam znala gledati fudbal i skijanje…satima čekala tenis i klizanje. Novine i ukrštenice su bile sastavni dio mene i mog odrastanja.
Rat je poremetio savršeno djetinjstvo, srušio u komadiće sav moj mali svijet izgrađen od oblaka raznih boja. Odrasteš prebrzo, možda preozbiljno, ali ojačaš, ništa nemoguće ne djeluje, a tako male stvari te čine sretnim.
Para nije bilo, ali kao da je to bitno. Ostali smo bez kuće, bez ičega, ali bez porodice nismo.
Posmatrala sam druge porodice…i uvijek se pitala šta to znači sin jedinac? Znam da imaju i kćerku, kćerke, kako jedinac, a dvoje ih je, troje… imam i ja brata pa nije jedinac.
Vremenom otkriješ značenje jedinca, kćerka će otići, sin „ostati“ i nositi prezime…glupost.
Ne znam, možda je veća glupost što sam ja dobila krila i letjela gdje želim.
Upisala fakultet, odslušala predavanja i napustila sve do tad teškom mukom stečeno.
Možda su finansije imala uticaj, trebala sam posao. Jedan posao, drugi…putovanja, druženja, školovanje, ali u svim oblastima osim u onoj gdje trebaš tako malo do tog famoznog papira(a desetine drugih imam).
Stani, glupost..gdje nećeš završiti fakultet, danas svaka budala završava, slušam riječi.
Slušam, a već sebe vidim na granici, odnose pasoš da pečatiraju, jooj kako se radujem, vidjet ću prijatelje, otići na onu tvrđavu, obavezno posjetiti Nacionalni park…
U autobusu, avionu odzvanjaju riječi, kćeri pitat će te starost gdje ti je bila mladost?
Papir samo što nisam dobila, shvatiš jednom da im ne trebaš dati razlog da te provociraju i omalovažavaju.
Ne shvataju oni da biti školovan i biti obrazovan nije isto. Ne shvataju da Edinburg nije grad u Južnoafričkoj Republici kako te ubjeđuju, „sumljati“ i „neznam“ vrhunac pravopisa, da je Ana Karenjina naziv knjige, a ne neka glumica…
Ne shvataju oni da nekad neko živi svoje snove, živi za trenutak, jer najljepše je živjeti u trenutku.
Da dok čekaš tramvaj sa slušalicama u ušima, ritam te ponese i osjetiš da se lagano pomjeraš, pjevušiš..dok se voziš u autobusu vadiš Džamonju od 500 i kusur stranica, sjediš kraj vode i vidiš galebove kojih nema, ali tako su jasni, živi…
Ne znam koliko je moja porodica bila rodno svjesna, ali djevočice su forsirane da se školuju, što su obrazlagali time da mušakarac može da kopa i kanal ako treba, a vi samo školom možete da se izborite za sebe.
Pola džeparca na fakultetu sam trošila na knjige, uz tatin blagoslov, dok je mama galamila i ponavljala bolje kupi nešto i pojedi. Pa i jesam kupovala hranu, knjige su bile moja hrana, svijet beskonačnih mogućnosti…
Roditeljii ti daju krila i puste te i ti sva sretna i puna nadanja široko raširiš i poletiš.
Brzo, mnogo brže nego se nadaš pokušaju da te ukrote, prisile da sletiš tamo gdje ti je „mjesto“.
Opet oni ne shvataju da ti je mjesto tamo gdje ti osjećaš, a ne gdje se podrazumijevaš.
Žena si, pametna, lijepa, uspješna, imaš dvadeset i kusur godina, znaju oni da ti je „mjesto“ tamo kod nekog „njega“ , sa bebom i bez porodiljske naknade.
Možeš biti i manje lijepa, pametna, ali i ti pripadaš na isto mjesto.
Možeš biti milion kombinacija, uvijek isti rezultat, vrijeme ti je da se udaš i rađaš djecu, mani se politke, pametovanja, hodanja…
I tako malo pomalo, žene se mane ovoga, pa onoga i onda se pitamo kako smo spale na kvote. Eto tako, pustile da nam drugi kroje sudbinu.
Može li se šta promijeniti? Može. Onog trenutka kad vas u kući prestanu dijeliti, puste vas da istražite sebe i svoje mogućnosti. Jedna kuća i jedna porodica, pa druga kuća i druga porodica i tako lančano.
Roditelji, djevojčice i dječaci su ravnopravni, jednaki, od krvi i mesa, od vaše krvi, ne razdvajajte ih.
Odgojite ih jednako, da poštuju sve različitosti, naučite da spol nije problem, već koincidencija pri rođenju, tom savršenom činu.
Borjana Krišto je izjavila da je vrijeđaju kvote i da je protiv istih. Mene vrijeđa što nema žena, vrijeđa me što smo i dalje definisane kao manje zastupljeni spol, a više od 50% građana ove zemlju su žene.
Borjana mene vrijeđa što si ti žena.
(NE UKIDAJTE POSTOJEĆU RODNU KVOTU U IZBORNOM ZAKONU BIH, NEGO JE POVEĆAJTE NA 50%
Svaka kandidatska lista ima jednak broj kandidata muškog i ženskog spola koji se na cijeloj listi raspoređuju naizmjenično.
Uvođenjem ovakve odredbe, Bosna i Hercegovina bi učinila značajan iskorak ka unapređenju ravnopravnosti spolova u političkom životu. Trenutni nivo zastupljenosti žena je na ca. 20% na svim nivoima vlasti, te ukoliko ne dođe do poboljšanja zakonske odredbe trebaće nam još najmanje 20 godina kako bi se broj žena povećao na min. nivo od 40%. Kako žene čine više od 50% stanovništva one se na adekvatan način trebaju predstaviti i u politici. S toga, ravnopravno učešće žena na izbornim listama treba biti zakonski zagarantovano. U konačnici, pokažimo da Bosna i Hercegovina može biti dobar primjer mnogim drugim državama u jugoistočnoj i istočnoj Evropi, umjesto da postane predmet kritike i primjer loše prakse..)*
*Preuzeto sa stranice Sarajevskog otvorenog centra
*za konkurs