Gdje god odem, gledam arhitekturu. Kako ljudi oblikuju prostor, sve te razlike uslovljene geografskim položajem, dostupnošću materijala, ali i mentalitetom i stepenom razvijenosti društva.
I onda gledam ove naše krajeve…šta će ostati iza nas?
Ko danas uopšte gradi?
Danas grade raznorazni, i u toj ulozi graditelja se nađu sasvim slučajno.
Nisu to nikakvi kulturnjaci, arhitekte, dizajneri i ozbiljne državne ustanove, već kriminalci, biznismeni sumnjivog morala i „strani ulagači“. To su ljudi bez velike škole, bez sklonosti prema nauci, kulturi i umjetnosti, i upravo to se na njihovim proizvodima i vidi. Oni grade jer su čuli da sa nekretninama nema fule, a i kad imaš mnogo para, u šta ćeš ih trošiti ako ne u nekretnine. Eventualno u nova tehnološka dostignuća, ali ko od ovakvih uopšte razmišlja o tome.
Takvi ljudi čak i preziru kulturu, nauku i umjetnost, otvoreno se rugaju, i zato im ne bi palo na pamet da plate dizajnera ili arhitektu, ili ako bi, ne bi umjeli da izaberu niti dogovore posao kad nemaju pojma. Tako u rijetkim slučajevima kada skorojevići traže stručnu pomoć, pošto ne znaju da prepoznaju stručnost, postaju žrtve lažnih stručnjaka. Tako i taj mali prostor koji je mogao biti uređen upropasti neki dizajnerski ološ, da tragedija bude veća.
Na kraju, imamo nekretnine koje naoko i obećavaju, ali izbliza pokazuju sve manjkavosti i siromaštvo intelekta i duha poduzimača.
Na primjer, Avazov uvrnuti toranj u Sarajevu. Bila sam prije nekih šest godina na tornju, popila kafu, pogledala sve što ima, i sišla deprimirana. U prostoriji na ne znam kojem spratu iz koje gledaš grad na zidu je stajala foto-tapeta, mapa grada sa označenim znamenitostima. Piksel veličine oraha, čini mi se. Zamišljam nekog amidžića kako na Komodoru čika Fahri dizajnira poster „za u toranj“.
U toj istoj prostoriji, tad je to bilo novo novcato i tek otvoreno, u ćošku stoje vrata, kao samo za službena lica, ali neka stara, rđava vrata, prljava, ofucana, kao iz nekog podruma. Kao da nisu imali nikakva, pa ajde, daj bilo kakva da se može toranj otvorit za posjetioce.
U kafiću, sprat niže ili više, plava stakla. Sve u plavom staklu. Teško za oči, svi izgledamo bolesno zelenkasti, nema roletni, samo tuče plavo sunce i tjera te da žmirkaš i sakrivaš se sam sebi pod mišku. Konobar prilazi, sa obje ruke se oslanja na sto i trzajem vilice izbacuje – zdraošaćte! To možda nema veze sa arhitekturom, a možda i ima.
U Bijeljini je otvoren novi centar za kulturu. Kocka od aluminijuma i stakla. I teško mi je pljuvati po centru kulture, nov je pa kakav god, teško kao pljunuti na hljeb, ali majka mu stara, pa ima maštovitijih veterinarskih stanica od te bezlične građevine. Zar nije moglo nekih šara, ukrasa, boja Semberije, žitnih polja, voćnjaka, rijeka, zar nije moglo nekih prizora koji govore gdje smo i ko smo, ko je to toliko imun na svijet oko sebe da je u stanju odobriti, a kamo li zamisliti, nešto tako bezlično i hladno.
Ljudi dolaze i prolaze, rode se i umru, što bi rek'o Burhan Šaban, i svako ostavi neki trag. U vremenima kada najbolji među nama odlaze tiho, pravo iz zapećka na neki drugi svijet, a oni najgori slažu blokove i zalivaju betonom, rizikujemo da nas istorija zapamti kao mazgove. Mi ne smijemo dozvoliti toliku moć tako prostim ljudima, ne smijemo izdavati građevinske i urbanističke dozvole tako olako, jer su uticaji i posljedice građevinskih poduhvata višestruko veći i od najvećeg ličnog interesa ili interesa šačice ljudi.
U Milanu, u samoj žiži, na raskrsnici šetališta od Duoma do Milanske skale, na četiri ćoška su četiri luksuzna izloga. Prada, Swarowski, McDonalds…i sve izgleda perfektno. McDonaldsov izlog nije prepoznatljivo žuto-crveno sa klovnom, već crno staklo sa elegantnim zlatnim natpisom. Nema kako ti hoćeš, već kako ovdje uopšte možeš.
U šeheru se, na ulazu u Ferhadiju, kod optike Baroš, šepuri „Izborov“ izlog nakinđuren drečavim kineskim smećem po senzibilitetu nekog ko je stasavao vjerujući da je ono kako naše turbofolk pjevačice izgledaju primjer privlačnosti i dobrog stila. I nije kriva ta osoba koja uređuje te izloge, kriv je onaj ko dopušta da se roba takvog nekvaliteta prodaje na tako ekskluzivnoj lokaciji (kakva god kriza bila), onaj koji dopušta da se tako gadno izlaže, kad se već tu prodaje, a kriv je i svaki prolaznik koji taj izlog vidi kao ogavan, ali ništa ne govori.
Kad bi ljudi kucnuli samo da kažu „maknite ovo sranje sa izloga, sramota“, poslije tri takva komentara oni u prodavnici bi se već zabrinuli.
U sarajevskom naselju Ciglane, koje je kao (bilo) malo finije naselje, mušterije su u knjigu žalbi u Bingu pisali da su kasirke seljanke. Pročitala direktorica, pa se zabrinula. Neko to ipak čita.
U nekim naseljima se ne bi žalili. U nekim naseljima je lijepo kad kasirka ima jako dugačke nokte i izraženu, skoro scensku šminku. U nekim naseljima djevojčice kod kuće pokušavaju da se našminkaju kao njihova omiljena kasirka. U nekim naseljima gledaju i emisije sa nafrakanim kasirkama, slušaju njihove pjesme iako ne valjaju, u nekim naseljima je ono što nekome smeta zapravo super.
Ko smo i kakvi smo, ostaće da svjedoče naša naselja.
Ostaće da svjedoče i knjige žalbi u koje nismo napisali šta smo znali. I zaista, taman da sve ode u propast, mogu li arheolozi budućnosti bar nalaziti naše žalbe, pritužbe i sugestije, da bar tako prežive dokazi da nismo svi bili neuki i papci.
U međuvremenu niču nove zgrade, promašeni projekti i betonska čudovišta, stanovi bez svjetla, arhivi u staklu, paradoksalne izmišljotine koje vrište svoju namjernost, nešto takvo ne nastaje slučajno, morali smo svi, i neuki i uki, da pristanemo, da bi se nešto takvo uopšte materijalizovalo.
***
Prije nekoliko dana, Buka je objavila članak Damira Nikšića u kojem zaziva anarhiju. Neuobičajeno malo šeranja za njega koji je toliko poznat da bi i da prne pobrao nekoliko lajkova. Ljudi ne znaju šta je anarhija. Nikšić priča jedno, oni misle drugo. I svako, najprostije, guglanje anarhije već dovodi do detaljnog objašnjenja, i priču tipa „većina misli da je anarhija bezvlašće, ali…“, i zaista nije teško informisati se na tu temu. Lako guglanje odmah izbacuje i tekst, Anarhija 101, ili kako se to kod nas kaže „Uvod u anarhiju“, i to je vrlo dobar tekst, jer kroz odgovore na pitanja začas objasni poentu. Zanimljivo je da ga je prevela Leila Šeper, sublogerka na Buci i pobjednica prošlogodišnjeg konkursa za blogerke. Kako je lijepo kad ti se takve kockice slažu pred očima, kad ti se sviđa smisao koji stvari dobijaju.
***
Stvari dobijaju smisao kad se njima bave ljudi koji vide taj smisao.
Ako se bave neki drugi, ode sve gdje ne treba, a mi ostasmo kratkih rukava. Možda i nismo bili bolji, samo tromiji. Dok smo mi spavali, oni su gradili – snaga klade valja i kad nema uma da caruje. Dok smo mi sanjarili, oni su dizali kule i gradove. Da je bilo obrnuto, ne bismo mi bili građani trećeg reda u naseljima papaka, već bi papci bili građani prvog u našim.
U anarhiji koja vlada na tržištu nekretnina, gdje anarhija označava ono što većina misli da anarhija znači, prirodno se nameće izlaz u vidu anarhije u osjećaju pojedinca, gdje anarhija označava ono na šta Damir Nikšić misli. Odgovor na seljačku anarhiju neodgovornosti je anarhistička odgovornost pojedinca.