Prije nekoliko dana kupovala sam par sitnica u obližnjem kiosku i mlada djevojka koja tu radi tiho me pitala može li me nešto zamoliti. Rekla sam joj da može, naravno, i onda me pitala da li bih mogla pripaziti malo, samo da ona ode u toalet, toliko dugo već trpi. Izvinjavala se ako žurim i imam obaveza, brzo će ona, jednostavno ne može više izdržati, a već je pitala nekoliko ljudi koji su bili prije mene i niko od njih nije htio sačekati?! Dok sam čekala da se vrati, gledajući u taj skučeni prostor u kojem ona radi sedam dana u sedmici, radnim danom u drugoj smjeni i do 22:00 časa, nisam mogla da se ne zapitam kakav je to svijet koji nije htio ili imao tih pišljivih pet minuta vremena da je sačeka? Da li je njih ikada pritislo toliko da moraju otići do toaleta, da li je ikada taj toalet bio daleko od njihovih potreba, a situacija jedva izdrživa? Iz misli me prenula ista ta djevojka pretrčavajući ulicu i zahvaljujući mi se kao da sam ko zna šta uradila. A nisam uradila ništa, samo sam pokazala mrvu razumijevanja, učinila sam tek običan ljudski gest. Privatno se borim sa velikom bitkom, vjerovatno većom od obaveza većine tih koji su tu bili prije mene, a koji su samo uzeli šta im treba i okrenuli se. Zbog pomenute bitke, posljednjih nekoliko mjeseci imam obaveze zbog kojih je i nekoliko minuta duže tokom odsustvovanja van kuće značilo mnogo. Ali, opet, tih nekoliko minuta znače i nekome ko radi jedan takav posao, a ne može otići ni do toaleta kada je najpotrebnije. I šta je onda tih “mojih” 5 minuta, zar su one veće i važnije od bilo kojih pet minuta drugog ljudskog bića?! Ili ti prije mene koji nisu htjeli “malo pripaziti na kiosk” ne smatraju baš svakoga ljudskim bićem? Važno da oni to jesu.
Nekoliko dana poslije toga, zaokupirana vlastitim obavezama, gotovo sam i zaboravila na tu situaciju dok se slične nisu počele nizati jedna za drugom. Kao da je ona djevojka iz kioska prstom gurnula prvu dominu i za njom su onda počele padati i ostale. Tako sam se zadesila na jednom kontrolnom pregledu i u maloj prodavnici u krugu bolnice zastala da kupim kiflu i žvake. Djevojka koja tu radi je baš u tom trenutku mijenjala traku na fiskalnoj kasi. Dok sam strpljivo čekala da završi, vidjela sam kako postaje sve nervoznija jer taman kada misli da je namjestila nešto se poremeti pa ona mora namotavati ponovo i onda mi se izvinjava, gotovo pravda, jer želi da požuri, da ne čekam… nasmijana sam joj samo rekla: “Polako, ne trebate žuriti”, na šta mi se ona zahvaljivala, govoreći kako sam ja jedna od rijetkih koja ima razumijevanja, nemam pojma koliko se ljudi istresaju na nju ako se slučajno stvori gužva jer toliko čekaju kod doktora pa zar moraju još i kod nje. Nastavlja kako zna da nikome nije lako ko dođe na pregled i žao joj je što ljudi čekaju ali nekada prosto ne može brže. Ohrabrujem je da je upravo tako kako je rekla – nekada naprosto ne može brže, kao i da pokuša da se iz toga isključi jer ne vrijedi da se toliko troši i nervira. I opet, tu, tom malom prostoru, polazim od sebe, od svojih ličnih problema i bitaka, od toga da i ja kao i mnogi drugi negdje jednostavno moram (sa)čekati pa se pitam šta dobijam od toga ako se istresem na nju ili bilo koju drugu prodavačicu?! Čak i da je bila bezobrazna, da je nešto učinila na štetu mene kao kupca, to mi opet ne daje za pravo se ponašam onako kako je Tagore davno napisao – kao čovjek koji je životinja gora od životinje. U međuvremenu, dok sam sređivala svoje misli, traka na fiskalnoj kasi je namotana, a ja osim kifle i žvaka dobila i nasmijano lice prodavačice koja mi se zahvaljivala što sam imala razumijevanja i normalno porazgovarala sa njom. Na kraju, poželjela mi je sreću i svako dobro. Treba li više?!
Dan nakon toga, odlazim u jednu posve drugu vrstu prodavnice, koja vrvi od prazničnog raspoloženja, ukrasa, idiličnog ambijenta. Kao da sam se zadesila u nekoj zimskoj bajci, gotovo ni ne čujem moderne fancy majke koje galame na djecu bez nekog pametnog razloga. Uzimam nekoliko novogodišnjih sitnica koje sam stavila u jednu ukrasnu korpu i sa tim dolazim na kasu da platim. Kada preuzima artikle koje sam izabrala, prodavačica ozareno govori: “Ili ćete sebe ili nekoga baš obradovati.” Kažem da ću obradovati drage prijatelje i njihove preslatke klince za jednu njima baš posebnu priliku, a to mi je isto kao da sam i sebe obradovala. Nastavljamo neobavezno pričati, o tim darovima, još nekim sitnicama, a ona govori kako su ti moji prijatelji sretni jer se vidi da je sve s ljubavlju i pažnjom izabrano. I onda me potpuno zatiče negdje pred sam kraj našeg ćaskanja: “Moram vam priznati da ste obradovali i mene. Znate, ljudi dolaze po sitnice za kuću, po ukrase za praznike, a onda… ili se svađaju međusobno ili su nervozni prema nama, čak i galame kada dođu na kasu. Hvala vam što ste jedni od onih rijetki koji možda neće ovdje ništa ni kupiti ali će nam reći dobar dan i doviđenja.” Drago mi je da je ovo još jedna prodavačica koju sam makar malo obradovala i nasmijala. Prodavačica koja radi za neku simboličnu platu, sedam dana u sedmici, u smjenama, za većinu praznika. Iskreno, prija i kada čujete kada vam se ljudi zahvale i uzvrate osmijeh. Ali, realno, šta ja to posebno i veliko radim?! Nije to neka teška filozofija ili velika mudrost, to se valjda nauči u kući, to je osnovna kultura, šta znam. Razmišljajući opet o tim običnim, ljudskim gestovima prelazim narednih nekoliko metara do druge prodavnice koja se nalazi u blizini. Kasirka koju zatičem na samom ulazu je ispijenog, umornog lica i nečujno, ravnodušno mi govori “Dobro veče”. Uskoro na istu tu kasu dolazim sa produžnim kablom i saksijom, dok ljudi ispred mene završavaju svoje, ona sjedi tako “ubijena u pojam”, beživotna. Isto tako bezizražajno će uskoro i meni, koja uzimam malu kesu, reći da neće to stati, da trebam uzeti veću kesu. Ja se nasmijem, ubacujem produžni u saksiju, sve smještam u tu manju kesu i kažem joj: “Mene muž zove mala Kineskinja, kaže da ne može vjerovati šta sve ja mogu spakovati i složiti”, a ona odjednom podignu pogled i sa osmijehom mi reče: “E, mala Kineskinjo, hvala što ste me nasmijali.”
Dakle, moram vas pitati, sve onako đuture, kada ste/ smo postali tako neuviđavni, neljubazni, drski, pogotovo prema ljudima koje očigledno ne poznajemo (ali nas to ne remeti da budemo bezobrazni prema njima); prema ljudima koje, kako mogu shvatiti, mnogi od vas doživljavaju kao ljude nekog drugog, nižeg reda. Šta smo mi?! Koja smo mi to veličina da nam je najobičnija komunikacija, makar i ona najgluplja o vremenu, ispod časti ako se obavlja sa ljudima koji rade u pekari, u kiosku, u prodavnici… mislimo da smo posebni, veliki, da ni mi ni naše dijete ne možemo možda sutra ostati bez najboljeg posla i biti primorani da radimo baš na jednom takvom mjestu? Iz svoje ušuškanosti mislimo da je normalno da prodavnice rade 7 dana u sedmici, gotovo 24 sata i da u njima najčešće rade žene Amazonke za kasom (koje kada tu ne sjede slažu robu ili ko zna šta već), koje često svojoj djeci dođu iz druge smjene kada ona uveliko spavaju. Mislite da njih ne mogu boljeti leđa, nemaju probleme, ne trebaju ići u toalet, da nisu možda nekog bolesnog ostavile kod kuće ili rade pod temperaturom? Ne, one su upravo ono što sam rekla – žene Amazonke koje su tu nasmijane za svako vaše istresanje ako ste imali loš dan, za svaki prohtjev koji vam padne na pamet, da zavrnu ama baš svaki čep na omekšivačima za veš, koje tako uporno otvarate i ostavljate da cure po policama. Toliko volite Andrića, citirate ga svakodnevno po društvenim mrežama, ako je ijedan pisac na svijetu vaš to je on. Da vas podsjetim kako je baš taj vaš Andrić pisao kako su nam svi ljudi potrebni, baš svi, od one babice koja nas je primila na ruke kada smo došli na svijet pa sve do onog nepoznatog prolaznika koji će zastati i skinuti šešir kada nas budu nosili na neko groblje, neki ljudi… pitam se ko vas je odgajao, šta nosite iz kuće?! Gdje se izgubila ona lijepa riječ koja i gvozdena vrata otvara? Znate, imam ličnih problema, onih najvećih, ali oni nisu problemi nikoga “sa druge strane”. Niti trebaju biti. Njih se ne tiču ni vaši, to kada izlazite među svijet koji vas ljubazno dočekuje nije bitno. Osim osmijeha, ljudskog pristupa i tek mrve ljubaznosti. E, to itekako jeste! Inače ćete se upiškiti na radnom mjestu jer neće biti nikoga da vas zamijeni ili pripazi na taj vaš savršeni prostor.