Izvini istorijo, ali moja era nije počela prije 2019 godina kao što piše u svim knjigama i kao što učim u školi. Moja era je počela 2000., 25. jula negdje predveče, kad sam se rodio. Izvini istorijo, ali ne želim da se osvrćem mnogo na godine prije, kao ni na vijekove, jer svoj lik moram zamišljati i stavljati u istoriju sadašnjosti i budućnosti. Kada osvane jedno sutra za 100 godina, ja zamišljam kako bi neka djeca učila o meni. Zamišljam šta bi pisalo u mojoj biografiji. Ja želim da piše borac za mir i dijalog, za nenasilje i ljubav, za suživot i toleranciju. Izvini istorijo, prošlost me ne zanima mnogo, budućnost je ono što me interesuje.
Ja živim danas i sutra. Juče je prošlo. Ja živim sada. Živim u društvu koje, još prije moje ere, neki drugi učiniše kancerogenim. I to stanje traje. I traje. Zloćudni rak guta i nagriza svaku zdravu ćeliju društva kojih je sve manje. Ali, bitka nije izgubljena. Ta neman našeg društva može nestati samo ako to mi budemo htjeli, samo ako mi budemo istinski težili tome. Taj rak može biti izliječen. Možemo izaći kao pobjednici u ovoj borbi. Do nas je.
Mir. Stvarajmo mir. Osnova društva je mir i poštovanje. Suživot i tolerancija. Dijalog i razumijevanje. Kuća zvana država može se graditi i na drugačijem temelju, negativnih karakteristika, ali u toj kući neće biti života. Pustoš i nemir vladaće u svim ćoškovima. Prepoznajemo li se?
Na nama je. Mi kreiramo svoje živote. I istina, možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo svijest. Barem sebe. Barem svoju. A pojedinci su svijet. Pa krenimo.
Jer nove ere nastaju svakoga dana. Kancer guta zdrave ćelije svakog sekunda. Vrijeme ide. Pa šta čekamo? Krenimo.