Piše: Maxim Sorsky
Hladno januarsko veče 2019. Sjedim ispred autobuske stanice u Lukavcu, promrzle prste grijem po praznim džepovima, psujući sama sebi što nisam ponijela rukavice. Još pokoji putnik cupka s noge na nogu da otjera hladnoću, a mladi par se lijevo od mene grije poljupcima. „Ma jeste, lako je njima“- pogledom mi govori čova s desne strane, a ja mu odvraćam kratkim nabiranjem obrva. Pogled saginjem na dolje i primjećujem da nam se pridružilo i malo četveronožno njuškalo. „Hej, a tebi jel’ hladno?“ šapćući ga pozdravljam. Mali pujdo gleda u mene i očima mi nešto traži. „A šta hoćeš, majku mu, šta ti mogu dati?“ pitam ga i rovim po torbi. Vadim kiflu i stavljam mu je kraj nogu. Pujdo je omirisa i ostavi. „Pa jeste, nećeš ti kifle, a šta ću, ja meso ne jedem, tako da ga nemam ni tebi“ nastavljam tihi razgovor, nikako jednosmjeran, iako samo ja pričam. „Pa dobro, nisi neuhranjen“ obraćam se dalje pujdi, primjećujući da ga je nečija dobra ruka fino ugojila, mada mi minđušica na uhu govori da nije vlasnikova. „A šta onda hoćeš, vraga mu?“ mrmljam sebi u bradu, dok me pujdo i dalje netremice gleda. Kao da me čuo, bojažljivo uzdiže šapu, približavajući se mojoj nozi, ali se u trenutku predomisli i vrati je. Loša iskustva su ga vjerovatno poučila da ništa ne radi naglo. „A, to li je, pujdo moj“ obradujem se ja i, isto tako pažljivo, pružim ruku da ga pomilujem. Ozari se moj pajdo pujdo pa i on podiže šapicu pa me pomilova.
Zašto je ovaj mali čin nježnosti našao mjesto na ovim recima? Kao kontrast velikim činovima ljudske neljudskosti.
U skupštinskim klupama sjede naši predstavnici. Primjećuju naše probleme i nesebično ih rješavaju. Ili barem pokušavaju. Veliku pažnju je nedavno izazvalo izlaganje predstavnice u Skupštini Kantona Sarajevo, Jasne Duraković, o velikom broju vrana u tom gradu. Nakon izlaganja problema, zastupnica Duraković predložila je da se te životinje, kako da vam kažem, malo potamane. Iz ornitološkog društva ubrzo je stigao odgovor stručnjaka koji su pojasnili da to ama baš ničemu ne bi poslužilo jer bi se vrane opet razmnožile u istom broju, kao i da je daleko bolje rješenje da se riješi problem smeća, jer bi onda vrane same ograničile svoje razmnožavanje. Dakle, zastupnici, kao i običan živalj, nekada imaju dobre namjere, ali nemaju ekspertizu da se svim problemima bave. Što će reći, dragi zastupnici i zastupnice, prije predlaganja kojekakvih rješenja, molimo vas da se obratite nekome ko je ipak malo više razmatrao problem o kome se radi.
Još hladnije veče krajem januara 2019. Sjedim u toploj sobi i čitam vijesti o pokolju u istom tom Lukavcu. Krvavi tragovi ostali su na snijegu da svjedoče okrutnosti kojoj ništa ne znači oduzeti život. Ljudski ili pasji, zar mislite da čini veliku razliku? Onaj ko je sposoban pucati u bespomoćno biće poput psa isto tako je kadar ubiti i čovjeka. „Kako mogu?“ čujem zaprepaštene glasove oko sebe. „Naravno da mogu“- odgovaram. „Živite u društvu u kome su ljudi bukvalno klali druge ljude.“ Stvarno mislim da ništa drugo nije potrebno reći. „Opasni su oni, hoće ujest’“- čujem i opoziciju. „Hoću i ja ujest’ kad me neko šutne nogom“ oglašava se sestra. Pa, majku mu, da je stvarno sve tako, da su ti psi najopasnija gamad što šeta ulicama, da ujedaju i napadaju, zar stvarno ne možete smisliti nikakvo bolje rješenje od puške i metka? Zar stvarno mislite da ste pokorili i zemlju i nebo, da osim vas ništa drugo ne smije postojati, da nema pravo na korištenje tih resursa?
Znam da osim ovih mračnih, postoje i druge sile u ovom našem društvu. Međutim, one se čine nemoćne, razjedinjene i uplašene da dignu glas protiv sveopće okrutnosti. Nemaju način, čak i kada imaju volju. Ne znaju šta da rade, kome da se obrate, jer efikasniji i humaniji put zahtijeva više i resursa i truda. Dugoročnija, pametnija rješenja su skoro po pravilu teža. Međutim, način postoji. Ukoliko ništa drugo ne možete učiniti, pišite medijima. Naši glasovi će biti zvučniji što ih je više. Pišite zastupnicima, niste ih džabe birali. Ta vidite i sami da im nisu takvi problemi van dometa, na primjeru vranoprimjetne zastupnice u KS.
Zaista mi nije jasno kako je najlakše i najjednostavnije rješenje oduzeti život. A onda se sjetim da je to mentalna bolest. Da živimo u društvu sa daleko rasprostranjenijim PTSP-om od normalnog, da nikada nismo prežvakali sve traume rata, da one nisu samo u onima koji su taj isti rat pregrmili preko glave, već da se prenose i na mlađe generacije. Kako, onda, da ne budemo okrutni? Prvi korak ka rješenju, međutim, je da se problem prepozna. Ukoliko u sebi prepoznate impuls da kažete: „Šta si našla/naš’o srat’, jeb’o pašče, moglo je dijete kakvo ujest’“, zastanite. Po čemu je to pasji život manje vrijedan od vašeg? Po kojim mjerilima? Koliko vam je zapravo vrijedan vaš život? Koliko vam je vrijedan život uopšteno?
Moj pujdo, ne znam da li bih te zatekla na onoj istoj stanici da se vratim, ili je i tvoj jedan od onih krvavih tragova na snijegu. Samo znam da sam u tvojim očima pronašla više ljudskosti nego u očima mnogih ljudskih životinja koje sretoh.