Pročitala sam jako malo knjiga. Pogotovo ako se ima na umu da sam završila jezičku gimnaziju, i stekla zvanje profesora engleskog i književnosti. U gimnaziji sam čitala samo lektiru koju dobijem kao zaduženje. Ne znam da li je to bila praksa i u drugim školama, ali kod nas bi svaki đak na početku godine dobio knjigu koju će, kada dođe vrijeme, umjesto profesora predstaviti svom razredu. Tako sam pročitala Čiča Gorio, Kad su cvetale tikve, Braću Karamazove i Lelejsku goru, i to je, čini mi se, bilo to. Pažljivo sam slušala, to je bila moja tajna. Doduše, tu tajnu je znala i moja profesorica srpskog, pa me je na završnoj godini pitala planiram li nekad pročitati nešto kao i sva (normalna) djeca. Rekla sam joj da ću joj ispuniti želju (Karamazovi i Lelejska gora), mada nerado, jer sam premlada, nemam vremena, i planiram iščitavati bjelosvjetski korpus kad uđem u starost, stolicu za ljuljanje i futrovane papuče. Imala sam zabetorinarnu peticu, a na maturi mi je prišla, skoro zaljubljeno, i rekla “tražila sam tvoju sliku (slikali su nas za jubilej koji se proslavljao te godine), da nekad, kad te sretnem, mogu da uporedim kako si izgledala i vidim kako si napredovala”. Rekla je to pred drugim đacima koji su stajali u nevjerici. Anđa, tako se zvala, je bila sve osim sentimentalna, blagoglagoljiva dušica.
Profesori su me voljeli, iako sam najveći dio školovanja provodila u obližnjem kafiću. Na sjednicama su mi skidali nule sa broja neopravdanih da me ne bi morali izbaciti iz škole. Slično je bilo i na fakultetu, bar što se tiče kafića. O to nešto malo djela engleskih pisaca koje sam pročitala mogu pričati vjerovatno duže nego što je piscima trebalo da ih napišu. Diplomirala sam na temu simbolike mjesta u Romeu i Juliji, i to tako da su svi članovi komisije rekli da poslije mog izlaganja nemaju nikakvih pitanja, a nisam pošteno ni pročitala tu dramu. Pročitala sam dovoljno.
Čitala sam ljude, situacije, upijala svim raspoloživim čulima svijet oko sebe, i ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, način na koji takvo ponašanje oblikuje čovjeka ne zaostaje za načinom na koji ga oblikuju knjige, a možda može i da ga premaši.
Sa druge strane, čini se da kod nekih ljudi činjenica da su nešto pročitali stvara iluziju da su posudili veličinu tih djela ili njihovih autora. Šta uopšte znači načitan knjige. Kao napohađan fakulteta. Nagledan filmova. Hoću reći da sam upoznala mnogo načitanih, napohađanih i nagledanih koji svojim ponašanjem jasno pokazuju nedostatak vrlina koje načitanost u tom nekom idealizovanom smislu podari čovjeku. Sa druge strane, u nekoliko navrata sam slušala i posmatrala ljude koji su po kriterijumima “načitanih” na margini svega – društva, kulture, inteligencije, pristojnosti – ali koji su me potpuno razoružali čistotom duše, jednostavnim, ljudskim rezonovanjem koje sasvim jasno svjedoči o moralnim i duhovnim kvalitetima čovjeka uprkos njegovom nespretnom izražavanju ili nakaradnom izgledu. Sjećam se, na primjer, izvjesne trbušne plesačice koja je u sitne sate na nekoj lokalnoj televiziji gostovala u studiju. Žao mi je što se ne sjećam njenog imena, davno je to bilo, ali uglavnom, to je žena skromnog obrazovanja, koja izvodi taj neki ples, neko drmusanje koje i ne podsjeća na ono što bi trebalo biti, a nastupa po tako nekim kafanama u unutrašnjosti. Potpuni anonimus za kojeg ne znaš ni kako završi u studiju. Umjesto da ugasim televizor, privuče mi pažnju, pa ne samo da sam odgledala emisiju do kraja, nego sam sazvala i ostale članove porodice da ustanu iz kreveta da je zajedno gledamo.
Prosti ljudi, nekorumpirani samodopadljivošću, iluzijama znanja i tuđim perjem imaju ljepotu koju zaista nije teško vidjeti. Ko je navikao da čita ljude, nije mu teško vidjeti kada se ispod učenih knjiških riječi krije ograničeni šupak. Posao mi je donio čitanje koje sam tako vješto izbjegavala. Mislim da sam i blago disleksična. Radim isključivo sa beserifnim fontovima, odgovarajućim razmakom između redova, i vrlo sam osjetljiva na sintaksu. Dobro napisane tekstove prevodim da i ne osjetim, bez obzira o čemu se radi. Presipanje iz šupljeg u prazno, pa još na dvjesta stranica, doživljavam kao da mi neko zabija klince pod nokte. Kada završim sa poslom, potreban je jako dobar razlog da se uhvatim što čitanja, što pisanja. Mislim na tipkanje. Pisanje olovkom je već nešto drugo.
Postoje ljudi koji su vješti sa riječima. Jako vješti. Takvi te mogu izokretati, ispreturati, provozati i ispogađati sa par pjesničkih slika da ti se učini da su ti pročitali dušu, pa je ispjevali nekim divnim riječima koje tebi siromahu nikad ne bi pale na pamet. Postoje i ljudi koji se umiju obući tako da od svoje nesavršene figure naprave savršenu siluetu.
U početku biješe riječ. Na kraju će opet ostati riječ, ne ona koju smo pročitali, već ona koju smo izgovorili.
I za kraj, postoji knjiga koju sam pročitala u jednom dahu, i koju sam čak i kupila, da imam u svojoj “biblioteci”. Besnilo od Pekića. Pročitala sam jednom, u nekom intervjuu, da je to omiljena knjiga Vasila Hadžimanova, i bi mi drago, faca je Vasil.
Uživala sam i u knjizi “Može i bez kavijara, ludo smione pustolovine i iskušani kuharski recepti tajnog agenta protiv vlastite volje, Thomasa Lievena“. Neki dan, kad smo Ana i ja razgovarale o zelenoj salati, dođosmo do toga da smo obje, baš zahvaljujući toj knjizi, naučile da je od ključnog značaja da salata bude potpuno suva.
Tražila sam nedavno i gdje mogu kupiti Katmandu od Stevana Pešića, i to je knjiga koja mi se dopala, koju bih voljela tako nekom, sva važna, posuditi iz svoje biblioteke.
I to je to, tri knjige.
Mama mi zna, iznervirana, reći – ne moraš baš govoriti da ne čitaš. Mama je vaga, za nju je to sramota.