Nisam sigurna kada sam naučila pisati, ali znam da sam s 4 pomalo čitala, u 5toj godini nisam primjećivala razliku između latinice i ćirilice, a u 6toj sam, dok mi je mama čitala „Prohujalo s vihorom“, naravno preskačući „dijelove za odrasle“, odlučila da ću jednog dana svojoj kćerki dati ime Melani po ne toliko zapaženom liku iz romana. Nisam bila nikakav genij, ali je moja mama, neostvarena književnica, njegovala svoju ljubav prema jeziku i prenijela je i na mene.
Ne mislim da sam ikada donijela neku svjesnu odluku o tome, ali, kada smo kao izbjeglice stigli u Srbiju, imala sam 4 godine i do povratka u Sarajevo, 4 godine kasnije, nikada nisam rekla ni jednu jedinu riječ na ekavici. Jednostavno, bilo mi je neprirodno ne pričati onako kako sam naučila, kako su još uvijek govorili moji mama, baba i deda. Sjećam se jedne prilike i neugodnog osjećaja koji nisam baš znala objasniti ni razumjeti, kada me je neko od starijih poslao da tražim od nekog drugog „lepak“. Cijeli put do te druge osobe, ja sam se pokušavala sjetiti kako mi kažemo „lepak“, jer mi je ljepak djelovao neispravno, a jednostavno se nisam mogla natjerati da ponovim riječ na ekavici. Taj moj otpor, naravno, kao djetetu koje nije ni išlo u školu, nije mogao imati baš ništa političko u sebi. Moj jezik je samo bio moj način govora, nešto što je meni važno i što nisam željela žrtvovati u svrhu pripadanja.
Ne mogu baš reći sigurno da je to bio jedini ili čak jedan od razloga što sam bila prilično izolovana u vrtiću, bez prijatelja i neke podrške od vaspitačica. Znam samo da se sve promijenilo u prvom razredu kad je učitelj počeo nedvosmisleno isticati moju naprednost u pogledu čitanja i pisanja i kada se, vjerovatno usljed takvog njegovog stava, moja „izbeglica-vost“ potpuno istopila omogućavajući da se dokažem samo svojim ponašanjem i uspjehom u školi i steknem puno prijatelja, s mnogima od kojih sam i danas, više od 20 godina kasnije u kontaktu. Nikad me niko nije ispravljao, jedino sam na diktatu morala pisati ekavicom, a samo jednom „su me preveli“, kad je moja pjesmica objavljena u školskom listu.
U Sarajevo smo se vratili u vrijeme kad su se mnogi vraćali iz raznih krajeva svijeta. Mama je smatrala da je Katolički školski centar najbolji izbor za nas, jer, pored toga što nam je to bila najbliža škola, mislila je da će nam tu biti najlakši prelaz iz stare u novu sredinu. Ne znam da li je bila upravu, ali ispostavilo se da su mnogi roditelji mislili isto jer je moj razred bio formiran isključivo od djece povratnika iz raznih krajeva Balkana i zapadne Europe, većina njih iz miješanih brakova. Mnogima je bilo teško s raznim aspektima uklapanja u novu sredinu i školu i mislim da je malo ko od odraslih shvatao da je „povratak kući“ bio zapravo odlazak u nepoznato i oproštaj s jedinom kućom koju su pamtili za veliki broj djece. I našoj učiteljici je, bez sumnje, bilo jako teško uskladiti sve nas i naše različite nivoe znanja. Moj problem je bio što nisam znala pisanu latinicu. Na početku sam pisala pisanom ćirilicom, pa mi je učiteljica rekla da pišem štampanom latinicom, a onda sam jedan cijeli vikend učila i u ponedjeljak počela pisati „normalno“, pisanom latinicom.
Ni ovdje me niko nije ispravljao, ali odjednom je standardni jezik bio hrvatski, što je za mene zapravo bilo malo šokantno, sve je bilo slično, a drugačije i baš mi nije bilo jasno šta se tu dešava. Prvi put kad sam čula riječ „duhan“ nisam znala šta znači, jer, iako je bila tako slična riječi „duvan“ nije mi palo na pamet da bi značenje moglo biti isto kad su tako slične i obje ispravne. Ipak, morala sam u školi koristiti, barem koliko sam znala, hrvatske riječi. Moja učiteljica je mami na roditeljskom znala kroz smijeh reći da kad ja kažem „kruh“ ona vidi na meni da ja govorim „hljeb“.
Jednom sam došla kući iz škole i pitala mamu kad ćemo mi jednom u školi pričati onako kako pričamo kod kuće. Naravno, nisam mislila na odstupanje od standardnog jezika koje svi sebi dopustimo u neformalnim situacijama nego na različite varijacije standardnog jezika. U Srbiji je to nekako bilo jasno. Dovoljno puta su me nazvali „izbeglicom“ da znam da tu ne pripadam. Ali u mom gradu… Ko zna koliko je djece „izbjeglica“ u svom gradu, budući da nove norme i standardizacije nisu u maternjem jeziku brojnih generacija nego se nasilu usvajaju.
Ipak, nikad niko nije omalovažavao moj govor u školi i za mene sva ta situacija nije bila neugodna. Van škole, isto tako, nisam imala negativna iskustva ni sa svojim „sprsko-hrvatskim“ a ni s pojedinim „čisto hrvatskim“ izrazima koje sam usvojila u školi i sjećam se možda jedne prilike kad mi je prijateljica u svađi prigovorila što ne govorim „hor“ umjesto „zbor“ „kao svi“.
U srednjoj školi, KŠC gimanziji, imala sam sreću da mi hrvatski predaje moja profesorica čija je izuzetna stručnost i velika ljubav prema jeziku imala snažan uticaj na mene. Ja sam uvijek pisala na „svom“, ona je dopisivala hrvatsku varijantu na margini i prozivala me da pročitam svoje radove pred razredom, poticala me da pišem što više i bez posebnih komentara „prevodila“ na hrvatski radove koje je slala na objavljivanje ili konkurse. Znala sam da je i njoj priča o različitim jezicima apsurdna, da predstavlja teret njenoj ljubavi prema profesiji i uvijek sam osjećala da u njoj imam saveznika.
A onda sam krenula na fakultet u zapadnom Mostaru i tek tada doživjela pravi šok. Moja prva kafa u Mostaru je, u isto vrijeme, bila prva koja je bila KAFA, drugačija od KAVA koje su moji prijatelji naručili, tako je konobar rekao kada je njima podijelio njihove a onda naglasio da je KAFA za mene. Asistentica iz logike, iz koje sam kasnije držala instrukcije, mi je priprijetila da će mi „zviznuti keca“ ako me još jednom čuje da koristim „srbizme“ u prezentaciji. Meni se tad učinilo da njoj ne ide ni logika a ni jezik baš najbolje. I još se sjećam zadaće iz lingvistike engleskog jezika u kojoj smo morali odgovoriti na pitanje koji je glavni kriterij prema kojem određujemo da li dva dijalekta pripadaju istom jeziku ili se radi o dva različita jezika. Niko od nas nije tačno odgovorio na pitanje, pa nam je profesorica na kraju pojasnila da je to međusobno razumijevanje korisnika. Iste godine me još jedan asistent, dok sam mu objašnjavala da uopšte nisam prijavila ispit zgroženo pitao odakle sam i na moj odgovor prosiktao da se ne kaže „uopšte“ nego „uopće“.
I tako je sve to teklo. U Mostaru je na meni postignut suprotan efekat od željenog. Pazila sam dobro da ne usvojim neku hrvatsku riječ, istovremeno nastojeći da koristim što više turcizama koje sam dotad, kao nestandardne riječi, izbjegavala. Počela sam se raspravljati s ljudima, naučila nešto o političkoj pozadini koja me, tačno do tog trenutka, nikad nije zanimala.
Poslije Mostara, otišla sam u Austriju da studiram, na engleskom. Moji kolege su došli iz svih krajeva svijeta, i njihovo znanje engleskog jezika je variralo od izvornih govornika do komunikativnog engleskog s nešto skromnijim riječnikom. Ipak, nikad niko od profesora nije nikome uzeo za zlo poteškoće u izražavnju ili pogrešne gramatičke i sintaktičke formacije. U našoj grupi bilo je i studenata iz različitih zemalja bivše Jugoslavije i, zanimljivo, desila se transformacija: i oni iz Srbije i iz Hrvatske i mi iz BIH smo pričali „naš“. Znam to, zato što smo s ostalima pričali na engleskom, a kad smo sami ili kad ne želimo da nas ostali razumiju – „naš“. Nikad se nije desilo da neko nekoga nije razumio, ako išta, bilo je razlika između regionalnih dijalekata, ali među „standardnim jezicima“ vrlo malo i nimalo takvih da bi ometale razumijevanje. Ali smo kolegama iz drugih država pokazivali kutije cigara iz BIH i, na njihovo opšte zaprepaštenje, ukazivali na “trojezična” upozorenja.
Po povratku iz Austrije opet se znalo desiti da me neko ispravi. Nije to bilo iz uvjerenja da će me nešto naučiti. Prvo, zato što i ja prešutim svaki put kad čujem kod svojih sagovornika „ovo auto“, „biciklo“„sviju“ i još gomilu nepravilnosti koje su se ugnjezdile u govoru. Drugo, zato što se tako često dešava da me ljudi ispravljaju oko nekih riječi koje su toliko uobičajene u govoru da bi bilo nemoguće da ih ne znam. Zašto onda? Zato što je jezični nacionalizam postao norma. Svaki jezik je dio identiteta, to je neupitno. Ali u normalnim okolnostima, to je lični identitet koji se nadograđuje i polira, sredstvo za izražavanje kreativnosti, individualnosti. Nešto intimno i jedinstveno, a što ipak premošćuje udaljenost od jednog čovjeka do drugog.
Kod nas je suprotno. Nama „jezici“ služe da postavimo zid između sebe i govornika, da sami sebe upakujemo u kategoriju i onda milom ili silom uguramo i druge u kategorije. Naši ili njihovi? To su tražili oni što su me ispravljali. Da se opredijelim. Oni se nisu stidjeli svojih neispravnih riječi jer su se svojim odabirom postavili na stranu „ovih“ ili „onih“ a ja sam na suprotnoj strani sama. Individualne slabosti nisu ništa prema sili kolektiva. Nažalost.
I eto, o tome ja čitam u ovoj Deklaraciji. Neće se promijeniti ništa na nivou država, pa ni škola. Neće nacionalisti napustiti svoje pozicije, neće se kvazilingvisti uhvatiti za glavu pred crno-na-bijelo argumentima.
Ali hoću da znam da, osim moje mame, profesorice Vesne i još šačice ljudi, ima još puno onih kojima se ne moram opravdavati. Koji se ne osjećaju superiorno u kolektivu i nemaju suludu potrebu da nekome određuju nešto tako intimno i individualno kao izbor vokabulara. Koji jezik smatraju sredstvom komunikacije, a ne nacionalne identifikacije. Koji vole jezik u njegovom bogatstvu a ne rigidnosti nacionalizmom nametnutih okvira. Hoću da znam da, čak i ako se ne primjenjuje često, logika nije prestala da važi.