Julsko sunce tek uzima zalet, ali asfalt se vec zagrijava od uzurbanosti auta I pjesaka. Sav taj ples mi odvraca paznju dok ne primijetim pod nogama nesto poznato, a opet strasno daleko – mrlje zgnjecenog duda. Zastajem, gledam gore, pokusavam u zapletenim krosnjama nekoliko vrsta drveca prepoznati izvor ploda. Moj saputnik se okrece, cudi, poslovicno kasnimo na posao, sta se desilo, zasto zastajkujem.
“Dud”, kazem. Bespotrebno. On ne zna sta je dud. I da zna, to uopste ne objasnjava moju reakciju.
U centru dvorista “Kruga” stajalo je malo drvo duda cudnog oblika koji je podsjecao na gljivu jer se granalo horizontalno I samo na vrhu stabla. Bilo je jedva dovoljno veliko da djelomicno hladom pokrije klupicu koja se na njega naslanjala, ali petogodisnjoj meni, taj dud je predstavljao poprilicno velik izazov.
Kad bi plodovi sazreli, prvo su se pobrale najnize grane. Kako sam bila medju najmladjom I najmanjom djecom, I one su cesto bile nedostupne, oni veci I jaci bi ih se prvi dograbili. Onda su pocinjale vratolomije. Testovi hrabrosti. Ko se usudi popeti na naslon klupe, pa onda balansirati s jednom nogom u zraku, jednom rukom se drzati za granu, drugom dohvatiti one socne zalogajcice koji su se uvijek nalazili na najsuncanijem I od nas najdaljem mjestu. Nebrojene modrice I ogrebotine nastale su upravo u ovim pokusajima. Ali nisu boljele modrice ni ogrebotine, nije nas bilo strah akrobacija jer ovo je bila fer faza borbe za plodove duda, kada smo I mi manji imali priliku, kad je srcanost bila vaznija od visine.
A onda bi se I oni najhrabriji I najspretiniji poceli spustati praznih ruku I to je bio znak da je dud obran, ili barem da snaga I vjestina vise nisu bili dovoljni da se dosegnu vockice s visih grana. Tek ponekad, tu bi se zatekao neki stariji klinac, koji bi nas u drugoj prici otjerao ili zbijao sale na nas racun, ali u ovim momentima bi ozbiljno pristupio skupljanju plodova s nama nedostupnih dijelova dok smo mi, skupljeni oko njega, izvrtali vratove da bolje vidimo I prstima pokazivali plodne grane. Bez da uzme I jedan jedini dud za sebe, nas momentalni heroj bi ravnopravno podijelio svoj plijen.
Ne sjecam se ukusa duda, prosle su tolike godine a dud se ne jede tek tako. Mozda ga jos jedino jedu djeca negog drugog “Kruga” gdje on predstavlja izazov na kojem se dokazuju snaga, hrabrost I plemenitost. Ali lekcije koje sam naucila pod tim drvetom me prate kao sto su nekada voljena lica s klupe ispod duda netremice pratila moju igru I bdjela nadam mnom. Neka od njih ce za mene uvijek ostati ista, dok sam druga gledala kako se mijenjaju, stare, blijede. Tek ih vidim ponekad iza zatvorenih kapaka u trenutku kad se izmedju sna I jave rastvore svijetovi pa sve proslo prokulja nenadanim intenzitetom I vjernoscu.
“Sta dud?” pita moj saputnik, jos vise zbunjen mojom odsutnoscu.
“Bio je jedan mali dud u krugu izbjeglickog centra kad smo bili mali. Jako je zdrav”, objasnjavam vracajuci se jutarnjoj uzurbanosti I sve jacem suncu ovog julskog dana, hiljade kilometara I 25 godina dalekom.