Sve više razmišljam o odlukama dušebrižnika koje su mračne i slavne, koje su sjajne niti našeg mentaliteta. Ta divna stvorenja koja su stvorila stereotip pripadnosti, koja su ustanovila u kolotečini osjećaj za naše i ono što nije naše. Razmišljam o njima, o sebi, o Krleži koji je u romanu „Na rubu pameti“ jasno rekao što treba da kaže u svoju odbranu, u odbranu jednog salonaša koji postaje sinonim „veleizdaje“ i koji opet kroz „domaćinsko“ raspoloženje, da se i ubistvo smatra svetim činom, postaje onaj kojeg progone i koji se opire bezumlju uzalud, uzalud sve do sopstvene tragedije. U ženi Krleža nalazi jedan light motive i tako se prema njoj i ophodi kao kurvi nazivajući junakinje ove knjige „brodolomkama“ na prvi pogled, ali se naslućuje motiv zajedničkih ljubavi sa tadašnjim mladićima koji će postati revolucija u revoluciji divnog zanosa Sovjetske Rusije. (valjda su istu ženu volili i Krleža i Tito iz doba moskovskih čistki. prim aut*) Ali ovo nije priča o Krleži i njegovom romanu Na Rubu Pameti. Ovo je priča o ovom vremenu koje je slično postavljeno kao ono vrijeme iz 1938 godine kada je završen taj motivni roman i već izdan u nakladi Zagrebačkog tvrdog tiska umiruće „tamnice naroda“ koja će da se rodi tek sedam godina kasnije kao surogat nečeg o čemu je On pisao. Jeste fasciniran sam ovim djelom, a ne mogu da sasvim utvrdim da sam ga i najbolje razumio. Pa možda bih ipak mogao utvrditi da sam ga više osjetio na svojoj koži nego razumio. Zato sam ga valjda i čitajući povezao veoma blisko sa sopstvenom tragedijom. Ja sam zbilja nekada osjećam kao čovjek tragične sudbine. Ali... sve više razmišljam o sopstvenoj pripadnosti, jer mi današnji „dušebrižnici“ stvaraju slične slike na tom Krležinom rubu pameti.
Upravo posmatram mladu ženu kako sa dvoje male djece ispod mog prozora sakuplja opale plodove drenića (dren), škrte gorštačke biljke mog kraja koja me više ne podsjeća na vitamine, zdravlje i na imber sok kojeg smo pili kao djeca iz kuhinja baka, majka, tetaka i komšija, već me to grmasto drvo podsjeća na politiku, na „gospon domaćinskog, na njegov vinograd“ na kastu poluidiotiziranih vladajućih fukara koji bi da se u cijelom svom imetku ponesu kao onaj isti Krležin domaćinski i koji bi da imaju poslednju riječ na sve, na nas ostale neposlušne i ogavne hodače po cesti, na nas koji se vraćamo kao Filip Latinovicz slikar i bivši vagabundo (takođe Krležina figurina) i koji u cijelom provincijskom anatemisanom sistemu kulture pronalaze u sebi veličinu za koju se vrijedi boriti. Ali to je moja druga fascinacija, prava je ipak slika. Krležina slika ispod mog prozora, mlada žena sa djecom i drenjinama, gotovo barokna slika nekog zaboravljenog slikara. Socijalna slika jednog bezvremenskog grada koji bi da lagano umre, koji bi da se upokoji, a i ima sve atribute, jer su njegove ubice moralni domaćinski dušebrižnici. Ja sam samo grobar koji sa lopatom stojim nad rakom dok zadrigli pop čita masnim ustima moleban iz poderanog psaltira sa kojim vjerovatno podbača vrata od paščare. Takvu sliku društva osjećam, ovakav, ubog kao Smrdljivi Martin kojeg niko ne voli da mu leti oko glave. Ja itekako letim oko glave šećera u vinogradu gospodina domaćinskog. Njegov vrt je predivan za njegovu djecu, i drenjine rastu i kradu ih lupeži i On puca i ubija iz sačmare svoje lupeže. Ja stojim i pijem vino s njim, ja sam taj koji diže glas na njegov postupak i pravo da vam kažem, očekujem isto što i sa krležinim junakom. pročitajte knjigu, o pročitajte je vapijem za tim, i shvatite moje riječi.
Volio bih da ove krležine stihove shvate oni kojima je danas lijepo, koji bi da piju vino sa domaćinskim, da razglabaju o sopstvenom razvoju, o progresu o pripadnosti o onima koji „jesu naši i pak onima koji to nisu“. Oni se ne osvrću na one hodače kojima pripadam sam, koji nisam njihov, njihova ulizica, njihov Kvazimodo. Sve pristajem da budem, samo ne njihov pulen, ne njihova sijena, njihova pastoralna maštarija i njihov posinak. I njih će stići glas vapećeg Krleže na rubovima svih umova i razbijenim stereotipima o pripadanju i ne pripadanju. Al prije bih se i ja odrekao „našeg poštenja i junaštva i njihove kulture“. prije bih govorio Krležu nego što bih ispišavao mokraću od njihovog vina iz vrta gosn Domaćinskog. Bijeda ipak najjače pjeva iz usta Miroslava K;
„Bijeda se vuče blatom, krvavi bagoš pljuje,
ugriz je bijede bijesan ko ugriz krvave kuje.“
Gotovo kafkijanskim zapletom pitam se o svom procesu, pitam se kada ću se probuditi i shvatiti da se svijet promjenio oko mene. Kada će doći po mene i obelodaniti moj proces. Ja nisam njihov, baš kao što oni nisu moji. Nacionalna pripadnost je užasno minimizirana pred velikim vrtom, vinogradom gosn domaćinskog. Kod njega je nacionalnost pripadnost kasti, staležu, novcu, moći, pa makar i ovako male moći, provincijske, pilićarske moći kakvu imaju oni jadnici i neznalice koji su se dočepali svog načina da „legalno“ pokradu male svote. Te male svote novca, položaja, staleži, kvazi-elitizma i pripadnosti jednom određenom političko-skolastičkom anti-moralu, nadživljavaju i nadglasavaju jednu osnovnu vrijednost, a to je vrijednost zajedništva. Zajednica je pojedena između ličnih interesnih distanci koje se upravo pojedaju i glože zbog sitnog koristoljublja i kvazi-pripadnosti, kvazi-aristokratije, kvazi-familijarnog i kvazi-individualizma. Ne postoji ni jedan valjani razlog da budem dio njih, kad su već prevalili preko usana tu usranu kvislinšku, kolaboracionističku veznu kratku rečenicu koja mi odzvanja u ušima i teroriše mi razum svakog dana „On nije naš“ , kao da to, NIJE NAŠ, znači da sam izdao vjeru, naciju, porod i rod, a ne da sam izdao i prokazao ono što vrijedi izdati i čega se Krležijanski vrijedi boriti izdajstvom nepotizma, ličnog interesa, poltronisanja, spišavanja sa „kulturnom“ manjinom, kolaboracije sa okupatorom i svega što se slobodarski duh gnuša. Naravno, gnušam se tih takvih i nisam njihov i nikada neću biti njihov ni po cijenu da mi stane dah, da ogladnim, da me uhapse, da me protjeraju, da me izrugaju. Ja ću ostati uvijek stranac za govnarske moraliste koji su se nafatirali lakih dnevnica na teret nas koji nismo njihovi. Ne biti njihov danas za mene je velika čast. Jer ko je to vrijedan mene i moje slobode. Ni jedna fukara koja će proći neće moći dovjeka gledati u budućnost. Za njih je prošlost, a za slobodu je budućnost. Žalim samo što neću moći da gledam kako propada to „njihovo“ jer će il oni otići prije mene il ja pobjeći od njih prije velikog, konačnog pada njihovog.
Zašto sam izdao te vrijednosti, al prvo treba objasniti zašto su;
- Kolaboracionisti. Zato što su izdali svoje fabrike, dozvolili da ih unište tuđini, neutralisali glas naroda, zastrašili penzionere, obespravili omladinu, odbili ulagati u kulturu a kulturom nazvali ispijanje rakije i kabadahijama dali benzina da paradiraju ulicama. Zato što su obesmislili jednu epohu koja je stvorena da se integrišemo i zajedno iskoristimo momenat koji smo imali. Zato što su oni u tom momentu vidjeli samo donacije za koje su kupovali stanove u velikim gradovima. Zato što su se spišali sa onima koji su im do juče palili kuće i potpisali bezuslovnu prodaju grada. Zato neću i neću „nisam naš“ i takav NAŠ ne želim biti.
- Nepotisti. Zato što su na odgovorna mjesta zaposlili svoje bezrepe rođake i komšije koji, osim pripadnosti njihovoj zloj krvi i sokaku, nemaju ništa vrijedno da kažu u svoju odbranu, koji ne poznaju materiju ni jednog posla na koji su dovedeni kao prikolice i za koji dobijaju nezaslužene novce, dok omladina sa stručnim školama mora da radi na njihovim pilanama i pilanama njihovih kolaboracionih šefova. Zato ne želim da budem njihov, ne želeći po prirodi stvari da me proklinje nečiji pametniji sin od mene, jer ni sam nisam najpametniji i ne zaslužujem više od onoga što znam i što me sleduje, iako ni to malo ne mogu od podobnih imati.
- Fukare. Zato što su obećavali jadnom narodu svakojaka blaga iz riznice i vinskog podruma gosn Domaćinskog i što hapse jadnu sirotinju dok usjeca drvo u lugu da ga proda kako bi preživjela jedan eon njihovog apsolutnog vladanja. Sirotinja krade šumu od njihovih kolaboracionih šefova i to je pored preživljavanja najsvijetliji moralni čin čovjeka jer tom krađom ustvari treba dati do znanja da je šuma nas koji nismo Oni. Zato što su svake dvije godine pokušavali ustrašiti penzionere da neće dobiti penzije ako ne zaokruže njih i što su na izborima za njihove fotelje glasali i stanovnici seoskih grobalja. A ko na grobljima traži glasa, taj groba imati svog neće (istorijska pouka). Zato ne želim da budem njihov.
Ovo je to njihovo sveto trojstvo. Ovo nije objašnjenje, ovo je dijagnostifikovani virus koji izjeda društvo današnjice u svakom gradu ove napaćene Krajine koja je od Kočića do današnjih dana imala svoje Davide Štrpce, svoje Jazavce i svoje „banove“ koji su jahali narod a Petar Kočić koji je i pored toga što je bio prezren i gladan kao pas u tadašnjem sistemu iskreno i časno slobodu i otadžbinu ljubio. ( Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas. )
Ali vratimo se jednom Hrvatu koji je znao jako da isprovocira nacionalni stroj kod njegovih, a da ostane dovoljno čovjek za nas sve ma čiji i koji bili. Onaj koji je generacijama studenata i intelektalaca držao čas o besmislu jednog vremena i u čije su ime strahovali birokratski zelenaši nekadašnjeg vremena. Danas ga niko gotovo ne poznaje, negovi su rekli da nije nikad bio njihov, a naši da nije sasvim naš ni bio. Naravno to mu je i bio cilj. Krleža na rubu pameti ove balkanske, sirotinjske, intelektualne svojine i podvojenja i dvojbi na naše i njihove u vremenu kada je svako svakom tiranin i u zemlji u kojoj se svi ponašaju kao okupatori, a žive vijekovima. Mi smo okupatori za njih, a tu su njihove političke elite kolaboracionisti sa našim šefovima teritorije i obratno.
Kao što se Krležin pobunjenik obreo u neobranom "vrtu domaćinskom" i zatekao pred gnijevom Domaćinskog jer je svom finansijeru rekao da je kriminalac, a pošto se ovaj hvali time da je ubio četiri čovjeka koja su htjela da ukradu vino iz njegove pivnice, tako se i današnja situacija okreće protiv onih koji bi da kažu istinu. Gotovo kafkijanski završava na stubu posramljenja, gubljenja statusa i ostalih privilegija u kojima je uživao. Taj Krležin Doktor je jedan motiv današnjeg društva koje ne postoji, a vapaj da se rodi i da današnja gospoda Domaćinski u svojim vinogradima ne mogu spletkariti i ubijati zdrav razum. Zato ta pamet visi o rubu, na ivici provalije jednog nadasve mediokritetskog okruženja, jednog fukaraškog društva koje dozvoljava ovakve nakaze da nam čine suverene, da nam budu vodilje kroz život, politika koja nas preddstavlja. Nije čudo što nas civilizacija neće da prihvati i što će ovo neminovno morati da pukne, nestane i da se ugase još jednom državnosti nastale na ovakvim krivim srastanjima poslije ratova. Kod nas ni jedan rat nije na čistac doveo neku svježu i narodnu energiju koja bi počela rad za čovjeka. Kod nas je svaka kardinalna promjena dovodila druge identične rastuće želje za ličnom imovinskom kartom, bez ustezanja od moralnih zadrški.
Zbog toga i onaj drenić ispod mog prozora nije više moj, nego motivacijski njihov, dakako njihovo političko drvo za potkusurivanje surogatnih, naprasno stvaranih etno-motiva u svrhu političke kampanje koja se odigrava uz pijanstva kod „doma kulture“. Zato je sav onaj vrt gosn domaćinskog ustvari i ovaj vrt pod kojim sjede oni čiji ja nisam i ne želim da budem. Hvala im što mi otvoriše oči, ja ovako neiskusan bih pomislio da pripadam njima.
I kada se sve sagleda i kada se se stiša strast ostaje još nešto da se kaže o Krleži, uprkos onima koji će ovaj tekst da čitaju sa gnušanjem ili kao tele u šarena vrata, ja ne namjeravam da objašnjavam, a i ne bih imao vremena, s toga ću za kraj da kažem nešto od Miroslava K. Onako na njegov egzistencijalni način.
„Bijeda je dvorkinja gozbe, prstom zatvara rake,
gola i prezrena, klecava, nemoćne bijedne šake.“
I još po koji otmjeni zanos o rakiji sa drveta neznanja. Naime, strah od tog drveta ispod mog prozora, koje svoje grane nadvija nad mojom mansardom, nevjerovatno podsjeća na strah Filipa Latinovicza, mladog slikara koji ne samo da osjeća nepripadanje već i gnušanje sopstvene okoline i prostra koji ga izluđuju. Osjećam sličan zanos od povratka u zavičaj. Ja ubogi Filip, bez ideje, sa kičicom koju koristim kao oružje, sa sopstvenom praznoćom, borim se sa tim drvetom i ljutim plodovima političke zavrzlame. Drugim riječima, Krležijanski, želim da kažem jednu mudrost samo meni sklonu i nesebično dragu, iz moje glave skovanu, kao iz glave Miroslava K.
Gdje politika pijana mukom hoda po trijeznoći,
Tu se oporosti u rakiji osjećaju po bjesnoći!
u Drvaru na dan brodoloma ljeta gospodnjeg negdje u rujnu 2013.
