Kao srednjoškolka sam imala jednostavnu želju – da studiram industrijski dizajn. Alternativa je bio japanski (zbog Leslija Eldridža, bijelog ninđe, ništa drugo). Za akademiju moji nisu htjeli da čuju, ja nisam za pravo i ekonomiju, i završila sam na engleskom, srećom, jer mi je u međuvremenu život poslao prijateljicu koja jeste studirala japanski i od toga ima samo gomilu prašnjavih knjiga i još veću gomilu neostvarenih snova.
Neki upisuju ono što vole. Neki ono što će im vjerovatno osigurati zaposlenje. Neki ono što im je blizu, neki ono na šta će sigurno da ih prime, a neki ono što im studira simpatija. Zaboravila sam one koji studiraju isto što su im roditelji studirali. Kako god, na kraju je to samo studiranje. Proučavanje. Pohađaš nastavu i onda te ispituju koliko si naučio. Najbolje je da si dobar student, zbog tebe, njih, zbog svakoga. Niko ne voli da gradi kuću po projektu arhitekte koji je statiku položio preko štele. Treba biti dobar, treba biti odličan, šta god da studiraš…ali da se vratim na izbor fakulteta.
Ako se bira škola koja će osigurati posao, pitanje je šta su poslovi budućnosti, odnosno, koje industrije najvjerovatnije idu uzlaznom putanjom.
If it's not virtual, it doesn't exist
Informatika, računarstvo, robotika, kibernetika, bionika i sve na tu stranu. Za pet, deset, ili dvadeset godina će biti popularna zanimanja koja danas ne postoje, baš kao što smo vidjeli u posljednjih..pa recimo dvije decenije kada su štreberi/kompjuteraši postali softver developeri/programeri/inženjeri sistema i tako dalje. Od zakržljalih, atrofiranih čudaka što pilje u igrice postali su vruća roba, poduzetnici, dobro plaćeni, rado viđeni…Usput su pokazali kako se neozbiljnost i udobnost momačke sobe oblijepljene posterima može prenijeti na kancelarijsko okruženje, i udarili istorijski šamar karingtonskim varijantama bogataša sa masivnim stolom od mahagonija i lampom od zelenog stakla.
Virtuelizacijom stvarnosti nastaju zanimanja poput „savjetnika za digitalni imidž“, psihologa i terapeuta za deveranje sa problemima iz virtuelnog svijeta, a virtualiziraju se i neka stara zanimanja pa će postati preskupo, prekomplikovano i nepraktično biti običan tičer kad se već lako može biti virtuelni tičer (valjda će tako izumrijeti i slučajevi učiteljica koje su obljubile svoje maloljetne „ali vrlo zrele i napredne“ đake), ili virtual security agent, i tako dalje. Zahvaljujući virtuelizaciji, radno mjesto i radno vrijeme dobijaju drugačiji oblik i značenje, i već postaje jasno da neki ljudi nepotrebno koriste prevoz, i dolaze u kancelariju samo da bi za računarom odrađivali posao koji su isto tako mogli odrađivati od kuće. Radno vrijeme u smislu perioda od devet do pet nije u skladu sa sve prisutnijim trendom onlajn kupovine, bankarenja i kontaktiranja koje se sve češće dešava u sitne sate, van tog čuvenog radnog vremena.
Who do you think made the first stone spears? The Asperger guy. If you were to get rid of all the autism genetics, there would be no more Silicon Valley.
Temple Grandin
Genetika i računarstvo imaju još nešto zajedničko – informatiku. Sa jedne strane informacije čine beskrajni nizovi nula i jedinica, a sa druge strane molekuli aminokiselina pričaju priču o boji očiju, sklonosti proširenim venama ili talentu za sport. (Epi)genomi, kao enciklopedija života, postaju bestseler svjetske literature. Biblioteke koje stanu u jezgro ćelije sada korporacijama, osiguravajućim kućama i vojnim centrima služe kao rudnici za iskopavanje blaga, baš kao što se iskopavaju bitcoini – slabo kome je jasno kako, ali kontamo da tu ima love. Ko hoće da mu bude jasno, neka prostudira. Dakle genetika.
Environment, the final frontier
Tako glasi naslov sa dvadeset godina stare naslovnice National Geographica koji me gleda sa zidnog kolaža koji je izradio moj prijatelj. Pitanje više nije stvar lokalne svijesti i svijesti pojedinca, pitanje globusa je globalno pitanje, a biti upućen, ili još bolje, biti stručnjak za pitanja životne sredine se u budućnosti može samo isplatiti. Tu su pitanja proizvodnje hrane za populaciju koja eksponencijalno raste, uprkos svim bijelim kugama, ratovima i boleštinama. Potrebna su rješenja za poništavanje učinjene štete – kuda sa nuklearnih otpadom, kako da vratimo karbon pod zemlju, kako da očistimo mora, ozelenimo pustinju, zaledimo polove i tako dalje. Danas fantazija, sutra realnost, tako je oduvijek bilo, tako će i biti.
Kako će se hrana proizvoditi, na njivama, svako u svojoj bašti na terasi solitera, ili u laboratorijama, svedena na osnovne oblike proteina, vlakana i vitamina, već se može naslutiti, u svakom slučaju – jesti moramo. Kako najavljuju, ješćemo insekte, umjesto heljdinih palačinki, mutićemo proteinsko brašno od skakavaca. Ne sviđa vam se? Smislite bolje.
A za sve je to potrebna energija, pa su tako zanimanja koja se odnose na održive, samoodržive i obnovljive izvore energije way to go. Prirodne nauke, matematika, fizika, geologija, astronomija, pogotovo u kontekstu istraživanja svemira i međuplanetarnih putovanja sigurno neće postati sporedne.
A woman with organizing skills can run a construction company without ever picking up a hammer and nail.
Warren Farrell
Čovječanstvo neće prestati graditi, ni rušiti ni graditi. Na našim prostorima je to privatizacija i uništavanje preduzeća zarad građevinskog zemljišta. Znači gradiće se. To znači posao za tesare, zidare, molere, keramičare, električare i tako dalje, ali pozicije o kojima je prije svega riječ su rukovodioci građevinskih radova. Znači ni arhitekta ni zidar već građevinac. To je, predviđa se, jedno od traženijih zanimanja budućnosti.
When we are sick, we want an uncommon doctor; when we have a construction job to do, we want an uncommon engineer, and when we are at war, we want an uncommon general. It is only when we get into politics that we are satisfied with the common man.
Herbert Hoover
Svaki čovjek je nepročitana knjiga, kaže izreka. Nerijetko se desi da se na studijama i ta knjiga otvori. Dok je vojni rok bio obavezan, isto se znalo dešavati na pustim stražama i dugim stacionarskim noćima. Treba upoznavati sebe, otkrivati sklonosti, izražene talente, okušavati se u raznim vještinama, nikad ne prestati. Tek kombinacija škole, hobija, karaktera i snova uobličava čovjeka. Neko će nas zaposliti što mora, neko što želi, a najbolje je da posao pronađe nas. Zato treba biti spreman za svoj posao. Plan i program nastave nikad nisu dovoljni, uvijek je potrebno izučavati i vježbati nešto sa strane, dalje, više. Naše visokoškolske ustanove imaju brojne nedostatke, ali to nije i ne mora biti presudno za kvalitet budućeg kadra. Mlade treba poticati da se prebacuju sa fakulteta na fakultet, da studiraju u inostranstvu, da idu na sve moguće razmjene, apliciraju na sve konkurse, uče što više stranih jezika, jer je važno, možda i najvažnije ovladati tom vještinom majmunskog skakanja sa lijane na lijanu, bez straha, već kroz igru i sa osmijehom, jer svijet jeste igraonica za svu našu djecu uprkos svim granicama koje su prethodne generacije iscrtale po klupi.
Have no fear!
Aeroplane, Red Hot Chilli Peppers
Raditi u kafiću i studirati je zabavnije od samo studirati. Ionako visiš u kafiću, samo što ovako zarađuješ. Putovati i studirati je zabavnije od studirati u svom gradu. Živjeti po iznajmljenim stanovima, sa cimerima, u studentskom domu je daleko zabavnije nego imati svoj stan. Moja dobra prijateljica koju sam upoznala upravo zahvaljujući blogu, i zahvaljujući kojoj sam u februaru uživala na Sardiniji, mi je pričala kako je u ratu krenula u Beograd da upiše italijanski, bez cvonjka. Kad čovjek vraća film, neke stvari uopšte ne može da objasni, kao to – kako ćeš krenuti na fakultet u drugi grad, drugu republiku, bez para! Međutim, sudbina je htjela da je spoji sa djevojkom čiji su roditelji bili spremni plaćati stan i troškove, pod uslovom da im kćerka ne živi sama. I onda shvatiš da te sudbina uvijek sačeka sa nekim neočekivanim odgovorom na svaki tvoj iskorak iz sigurice. Hrabre sreća prati, pritom, nikad, nikad, nikad naš strahom pritisnuti mozak ne može pretpostaviti rješenja koja od straha oslobođeni Univerzum izbaci nonšalantno, kao krupije kockice.
Da se ponovo vratim u studentske dane, ne bih vjerovala nikome ko za neki predmet kaže da je „jako težak“ ili „nepoloživ“! Postoje dvije vrste dobrih profesora – oni koji inspirišu i oni koji tjeraju. Oni koji ti omogućavaju da prođeš bez truda i znanja ti zapravo omogućavaju da izgubiš vrijeme kofol učeći i propuštajući znanje. Nema tog znanja, ma koliko se činilo beskorisno, koje u nekom trenutku u životu ne nađe primjenu. Film Slumdog Millionaire to divno dočarava.
Fakultet je zapravo posljednje utočište stimulisanog učenja. Poslije toga te više niko ne tjera, ne nagovara, ne očekuje, poslije fakulteta je tvoje intelektualno biće prepušteno samo sebi, kao siroče. Mnogi svršeni studenti koji se nisu afirmisali, kojima diploma stoji kao ukras ili čak podsjetnik na promašenost jedne životne epohe, ostanu tako nezbrinuti jer se od njih više ne očekuje da opet nešto studiraju, a ni njima samima to ne pada na pamet.
Na mom fakultetu se na trećoj godini polagao ispit iz lingvistike, što je predstavljalo posljednju provjeru poznavanja maternjeg jezika. Profesorica je obarala studente koji nisu znali objasniti šta je „ću“ ili razliku između priloga i pridjeva, a oni su po izlasku iz sale prepadali one koji čekaju na red kako „pita stvari kojih nema u knjizi“. Zato ne treba vjerovati studentima koji se žale na nepoloživost. Takvi se često provuku i steknu zvanja bez poznavanja osnovnih stvari, takvima je uvijek neko drugi kriv, i takvi misle da se znanje dijeli na ono iz knjige, ono koje treba, i ono koje ne treba. Znanje je beskrajno, baš kao i ljudska glupost, što bi rekao Ajnštajn.
Od mog prijemnog do diplomskog je proteklo osam godina. Efektivnog studiranja – pa koliko je i predviđeno – četiri. Koliko je sve trajalo i zbog čega i koga, to te na kraju niko ne pita. Ni diplomu nisam pokazivala ni izbliza često kao što bi se moglo pretpostaviti. Za prosjek me isto niko nije pitao, mada i nemam čime da se pohvalim. Bila sam student koji bi se zadovoljio sa „pet i po, i zaokruži u korist učenika“. Da sve mogu ponovo, nizala bih desetke. Uživala bih u svakom predavanju, svakom udžbeniku, ako ništa – tražeći nedostatke i razmišljajući kako bi se mogao poboljšati. Jedinu desetku sam dobila na diplomskom. Branila sam ga na engleskom, i nakon silnih mećava, smakova svijeta i odlaganja, željela sam samo da se što prije završi. Sad mi je žao što nisam pozvala prijatelje, porodicu, da prisustvuju iako ne razumiju, da budu ponosni na mene, jer ta moja jedina desetka je bila velika kao kuća. Iako su mi se koljena toliko tresla na početku odbrane da je čitava sala odjekivala od zveketa klupe. Da sve mogu ponovo, upisala bih dva fakulteta, u neka doba bi ih oba i završila. Da sve mogu ponovo, koristila bih sve i svaku mogućnost, pravo, priliku koje studiranje nudi. Jer me ništa nije iznenadilo kao osjećaj potpune ispražnjenosti, golišavosti i beskorisnosti kao kad sam shvatila da je ta „samo-da-diplomiram“ saga završena.
Ako se pak napravi izbor koji nema veze sa poslovima budućnosti, svejedno se treba posvetiti. Jer nikad bolje prilike da se posvetiš studiranju nego za vrijeme studiranja. Promijeniti fakultet nakon prve godine – ništa strašno. „Izgubiti godinu“ zvuči kao kletva, a zapravo nije. Izgube ljudi i živote, pa im promakne, samo zato što to nikad nisu tim riječima opisali. Nije obaveza završiti fakultet, ali ako ga započneš, onda ga i završi. Vječiti studenti su sinonim za beskičmenjake, neodlučne, mrljave, traljave, smotane, samo im to niko ne kaže, već se obje strane tome nasmiju, kao vicu. „Ostao mi samo jedan ispit“ je sinonim za buntovnika bez razloga, otkačenjaka koji je iskapio pivo i odbio da podrigne. Why the fuck? ostane da visi u vazduhu. Uvijek postoje oni kojima studiranje ne donosi dobro, oni koji se pronalaze u zanatu, ili nekoj svojoj nekategorisanoj vještini, i to je sasvim okej, sve dok se pronalaze. Kako kaže ona deviza sa Peščanika „ako vam je dobro, onda ništa“.
Naše društvo, naša tradicija generalno nisu naklonjeni mladim ljudima. Kako stoje stvari, najviše je pomagala šamarima, oskudicom, silom. Kad je mazila, mazila je kontraproduktivno, pa i destruktivno, kumujući tako atmosferi koja poznaje samo krajnosti. U sredini, između tih krajnosti, stoje mladi, budućnost. Mladima ne treba silno besjediti o prošlosti, niti im prijetiti budućnošću. Sve je ionako upisano u svakoj njihovoj ćeliji kao izvor ili potencijal, treba im samo pokazati kako da sami sebe čitaju.
Prošlost je prošlost, i neće se ponoviti. Neće oživjeti državna preduzeća “kao nekad”, privreda se neće vratiti na onu iz vremena Titove Jugoslavije, i niko neće smatrati da vrijediš samo zato što imaš diplomu. Imati diplomu je kao imati gaće – možda završiš na bilbordu, a možda se na nju posereš. Imati znanje je već druga stvar, jer znanje je moć, a neznanje izvor svakog zla.
Just keep livin
Matthew McConaughey