Jedan od čestih problema sa kojim se mladi susreću prilikom konkurisanja za posao je nedostatak iskustva. Javlja se nešto kao paradoks – kako da dođem do iskustva, kad mi ne dajete šansu da ga steknem?
Prije desetak godina je moja prijateljica konkurisala za posao koji je podrazumijevao otvaranje predstavništva globalno poznate kompanije – od pronalaženja prostorija, opremanja, kupovine službenih vozila, do regrutovanja tehničkog kadra za potrebe predstavništva. Od škole je imala nesvršen dopisni MBA studij i srednju školu. Da dobije posao presudilo je to što je kao svoj najveći uspjeh navela status „kapitenca“ u ekipi sa kojom ide na skijanje.
Nije tačno da roditelji jednako vole svu svoju djecu. Biološki vjerovatno jeste, ali svi vrlo dobro znamo šta znači mezimac/mezimica. Nije tačno da su svi konkursi namješteni. Istina je da ljudi gledaju kako da zaštite svoje interese na razne načine, ali i pored toga, stvari koje funkcionišu takve su jer neko de facto radi svoj posao.
Protekcija i nepotizam su prirodni. Većina nas gleda da pomogne bližnjima, i opravdavati to sa jedne strane, a napadati sa druge ima ime – dupli standard. Naš narod ne oprašta integritet za kojim tako očajnički vapi.
Nije tačno da se bez zaposlenja ne može steći iskustvo potrebno za zaposlenje. Uostalom, kao što sa jedne strane uslovi konkursa za posao mogu ne značiti ništa jer se unaprijed zna ko će dobiti posao, isto tako ne znače ni da postoji univerzalna definicija zadatih uslova. Pod pretpostavkom da konkurs nije namješten, kao što mnogi nisu, šta poslodavac zapravo traži?
Ko se bavi pisanjem, a ovdje nas takvih očito ima, zna kako je nekad (često) teško pretočiti misli u precizne i jasne rečenice. Naročito je teško kad se želi ispoštovati određena forma kao što je oglas za posao, ili oglas za cimerku, ili pismeni rad sa minimalnim i maksimalnim brojem riječi. Poslodavac koji zaista traži radnika, recimo privatni poduzetnik koji želi proširiti kapacitete ili rasteretiti postojeće, traži osobu koja je u stanju uraditi posao. Ne može si priuštiti nekog ko ima diplomu odgovarajuće škole, ali se nikad nije bavio praktičnim radom. Ne može si priuštiti nekog ko ne barata računarima i relevantnim softverom. Ne može si priuštiti nekoga ko nema radne navike, niti nekoga koga samo zanima kolika je plata, koliko godišnjeg ima pravo da iskoristi, ni plaća li se prekovremeni rad. Ono što je privatnom poduzetniku potrebno je radna snaga, radnik koji je u stanju svakog mjeseca ostvariti finansijski mjerljiv učinak što znači, proizvesti dovoljno vrijednosti koja će firmu u najgorem slučaju ostaviti na pozitivnoj nuli. Uzmimo da je plata tog radnika 1200 KM, to znači taj radnik svakog radnog dana treba svojim radom proizvesti 54,5 KM. To bi bila dječja računica koja ne uzima u obzir poreze, doprinose i ostale namete koji prate obračunavanje zarade. U stvarnosti, dnevni učinak radnika za platu od 1200 KM bi trebao biti znatno veći. Naravno, poslodavac bi, pored pukog altruizma trebao imati i finansijski interes da zaposli novog radnika, pa tako zadatak radnika ne bi bio samo da zaradi sebi platu, već i da omogući poslodavcu ostvarivanje dodatnog profita.
Pitanje za nezaposlene – možete li 22 dana u mjesecu proizvesti 54,5 KM?
(Recimo, žena koja čisti kuću može da radi 11 sati dnevno po cijeni od 5 KM, da odmara vikendom, i da mjesečno zaradi 1200 KM. Porez ne plaća, od zarade odbija troškove prevoza do radnog mjesta. Recimo da joj mjesečno ostaje 900 KM. Eto jednog svima jasnog primjera kako se dolazi do dnevnice od pedesetak maraka. Bez poreza i doprinosa.)
Da se vratim na iskustvo koje je potrebno da se ne dobije, nego radi posao.
Posao je posao. Iako se za određena radna mjesta načelno taže očekivane kvalifikacije, iskustvo i motivisanost, sve su to samo različiti nazivi za jednu suštinsku osobinu, a to je – sposobnost kandidata da proizvede novac. Privatnici bi brzo propali (i propadaju) kada bi se ponašali kao socijalne ustanove ili registri za diplome i priznanja.
Iskustvo je rad u kafiću, iskustvo je proizvodnja nakita, iskustvo je volontiranje, iskustvo je vođenje sopstvene Internet stranice, iskustvo je branje malina, iskustvo je organizovanje maturske večeri, sve su to iskustva.
Ko se okušao u pravljenju nakita zna koliko treba uložiti u perlice, žičice, kliješta, fimo masu i ine sitnice – i koliko naušnica po cijeni od par maraka treba prodati da se ostvari (neoporezovana) zarada, ili onih gore pedesetak maraka dnevno.
Ko je radio u kafiću zna šta su ljudi, šta novac, šta alkohol, šta skraćivanje pića, šta razlika između nabavne i prodajne cijene, šta je inspekcija, šta policija.
Ko je volontirao zna razliku između „volontiram da ubijem vrijeme i pronosam brendiranu majicu pred rajom“ i „volontiram jer koristim priliku da doživim, naučim i upoznam ljude“.
Ko je pokrenuo sopstvenu Internet stranicu zna kako se savladavaju softveri, šta je „novo digitalno doba“ i koji su njegovi potencijali.
Ko je brao maline zna šta je plantaža, šta sirovi rad, šta je kaliranje, i kako je učinak mjerljiv i vagom.
Ko je organizovao matursko veče zna kako završiti posao telefonom, kako se priča sa gazdom restorana, kako sa članovima benda, kako sa likovima iz razreda koji su sa jedne strane toliko različiti, a sa druge isti – svi završili istu školu. Taj zna kako je baratati sa lovom u rascjepu između želja, mogućnosti i očekivanja, a zna i šta znače „nepredviđeni rizici“ i „plan B, C i D“.
Iskustvo od značaja za posao je svako iskustvo u kojem je pojedinac imao priliku shvatiti širu sliku, doživjeti sebe kao dio sistema, razumjeti faze i ljude koji mu prethode kao i one kojima on prethodi, shvatati odakle sve polazi i šta je krajnji cilj. Kad i kako si stekao to važno životno iskustvo u suštini nije bitno, ali ako ga nisi stekao, u organizacijama poput malih i srednjih preduzeća će se to vrlo brzo pokazati. Zato postoji probni rad. To je način da se poslodavac zaštiti od glavobolje i ekonomskog parazita, a kandidatu prilika da se pokaže i dokaže.
Na kraju, konkurisati za posao je kao muvati ženu. Šepuriš se i dokazuješ, trudiš i dotjeruješ u posljednjem trenutku. Tvoja misija je pokazati šta ti možeš da uradiš za nju, a ne ona za tebe. Tvoj zadatak je pokazati joj da je samo tebe čekala, da kapiraš situaciju, da znaš naći rješenja, da može da ti vjeruje jer si sposoban. Da ćeš naučiti šta ne znaš, da ćeš zbog nje savladati i što nikad prije nisi. Da si ono što će je učiniti kompletnom.
O čemu pričam zna svaka žena koja je bila smuvana, i svaki muškarac koji je bar jednom smuvao baš onu koju je želio.
Za konkurs