Tako u društvu imamo do sada skoro nezapamćen fenomen: Izuzetno konzervativne mlade koji na „Zapad“ gledaju kao neprijatelja i krivca za skoro sve patnje svog naroda, bilo događaje 90-ih, 40-ih ili prije toga. Isti ti mladi međutim, gledaju kako će otići zaraditi neki dinar na upravo taj „Zapad“. Oni u isto vrijeme vide „Zapad“ kao nešto što relativno dobro funkcioniše (i tu su često u krivu), sa druge strane negiraju sve što od njega dolazi.
Možemo uočiti jasnu podjelu na kolektivnu i individualnu normativnost. Kolektivno se vodimo parolom povratka starim vrijednostima, što znači predkomunističkom tradicionalnom nacionalističkom društvu sa figurom neprijatelja u susjednim narodima i „Zapadu“. Individualno međutim prevazilazimo te podjele, tražimo posao „vani“ gdje se jako dobro slažemo sa ostalim narodima Jugoslavije. Kant je napravio jednu sličnu podjelu, na javnu i privatnu upotrebu razuma. Privatnu upotrebu razuma opisuje Kant kao društveno predodređen kontekst ograničene slobode našeg djelanja – recimo na poslu: Prodavac ima za obavezu da mušterije ubjedi u kupovinu njegove robe, pri tome je naravno njegova sloboda ograničena, ima određene cijene, ne može da kaže kako je roba loša iako to zna itd. Prodavac u zadatom radnom vremenu izvršava svoju ulogu kao prodavac. Isto važi i za državne službenike, političke govore i sl. Ove akcije služe predodređenoj svrsi. Javnu upotrebu razuma Kant definiše kao slobodnu upotrebu razuma, gdje u slobodno vrijeme, oslobođeni od društvenih pritisaka i predodređenih ciljeva možemo da reflektujemo i oblikujemo svoje mišljenje.
Ako ovu Kantovu definiciju prenesemo na naše društvo, primjetićemo da javna upotreba razuma potpuno izostaje. Ona se svela prvenstveno na provod, zaboravljanje, bijeg u nesvjesnost. Iz toga slijedi međutim da individualna sloboda koja je potrebna za javnu upotrebu razuma skoro potpuno izostaje. U skoro svim sferama gdje bi inače trebali da se služimo ovim drugim, okvir je već predodređen, a slobode izostaju. Politički osvrt je nemoguć bez nacionalnog konteksta na primjer. Isto tako, on je predodređen na kapitalistički sistem. Kratko rečeno, naša upotreba razuma je svedena na potpuno prilagođavanje statusu quo ili egzodus.
U ovom trenutku dolazi kolektivna normativnost, ili jednostavno rečeno, ono što društvo smatra normalnim. Kao svako konzervativno i izolacionističko društvo međutim, prvenstveno odbacivanje podjela, ograničenja i samim tim definicije kolektiva se karakteriše kao nenormalno. Normalni Srbin treba da bude Pravoslavac, Bošnjak treba da bude Musliman, a Hrvat katolik. Sva tri su Patrijarhalna tradicionalistički okrenuta, polaze od čedne žene i majke, i od muškarca zaštitnika i predvodnika. Feminizam, socijalizam, komunizam, i ljudska prava generalno se odbacuju, dijelom kao zaostavštine prošlog sistema, dijelom kao opasnosti za tradicionalni društveni poredak i opstanak identiteta. Ne samo da su ove definicije izrazito konzervativne već ulaze u totalitet. Svako ko ne pripada ovim kriterijima biva diskriminisan. Vlada potpuna vjera u ispravnost i ekskluzivnost kolektiva kom pripadamo.
Kao što možemo da zaključimo, društvo je izuzetno kolektivistički nastrojeno. Nivo individualnih sloboda, počevši od načina oblačenja i izgleda, pa do, ne daj Bože, kritike postojećeg stanja je izuzetno nizak. Prihvatanje drugosti u kolektivnom smislu, što će reći proširenje definicije kolektiva, ne dolazi u obzir. Međutim zanimljivo je to, da se upravo ovaj kolektivizam doživljava u toj mjeri kao sloboda, da je percipiran i kao lična sloboda. Govori se o vjerskoj slobodi, nacionalnoj slobodi, slobodi privređivanja, slobodi tržišta na kraju krajeva. Nacionalista dakle svoj nacionalizam percipira kao slobodu, ne kao kolektivizam i radikalnu neslobodu šta on zapravo jeste. Individua se tako nalazi u konstantnoj borbi za priznanje. Ne postoji prostor za javnu upotrebu razuma. Ona nam je uokvirena medijima, konstantnom proizvodnjom političkih afera u formi međunacionalnih tenzija, strahovima od terorizma, susjeda itd. Uz to je suočena sa osnovnim egzistencijalnim problemima na individualnoj osnovi. Individua tako prihvata dati status quo koji je za nju izuzetno nepovoljan u svrhu fabrikovane ugrožene egzistencije kolektiva. Pri tome, „interesi“ kolektiva su često formulisani tako da se sukobljavaju sa „interesima“ drugog kolektiva. Faktički u Bosni i Hercegovini živimo virtuelnu političku realnost sa primjesama objektivne. – Nešto kao Pokemon Go. Krećemo se u objektivnoj stvarnosti, pričamo o realnim žrtvama, ali sve to stavljamo u jedan virtualni, nepostojeći kontekst – ganjamo Pokemone.
Uz to dolazi i heroizam, jedan od najmoćnijih kolektivističkih fenomena. To je društveni fenomen koji na ovim prostorima nikada nije ni prestao. Epovi i mitologija jesu princip djelovanja. Da li se radi o Partizanskom, ili mitologiji onih koji su izgubili 45-te. Poimanje društvenog i kolektiva je uvijek određena mitom. Za Sovjetski Savez je ta mitologija morala recimo da bude nova, prvo zasnovana na žrtvi i uspjehu u Oktobarskoj revoluciji, kasnije za Staljinizam je to bilo opet još veća žrtva u II Svjetskom ratu. Ogromna opasnost međutim je upravo stanje u kom se društvo u BiH, Srbiji i Hrvatskoj danas nalazi, a to je upravo potraga za identitetom i društvenim normama koje isključivo tražimo u prošlosti. Da ne bude zabune, ovdje ne propagiram anti tradicionalizam, destrukciju i negiranje svega tradicionalnog. U Tradiciji kao takvoj nije problem. Tradicija ne nastaje intencionalno, ona nije produkt intencionalnog djelanja, refleksije i analize određenih dijelova istorije. Ona treba biti shvaćena u najosnovnijem pojmu predanja – običajnosti. Tradicija je kultura u širem smislu. Naša kultura time predstavlja jedan kontinuitet i konglomerat prođenog. Tako u to spada npr. od stare narodne pjesme do rock'n'roll-a i savremene muzike. Tradicija je narušena onog trenutka kada iz nje izbacimo bilo sta od toga. Međutim parola danas nije „tradicija“, već „povratak tradiciji“, a to podrazumijeva prije svega destrukciju onoga što jeste tradicija.
U zadnjih nekoliko godina ovo možemo opet dobro primjetiti na istim pacijentima. Traženje utemeljena kolektiva toliko daleko, odnosno što dalje, u istoriji po kojoj onda razvijamo model koji želimo da primijenimo danas, u XXI vijeku. Logično je da time ne samo da nismo u stanju da odgovorimo na probleme današnjice, već otvaramo i nove. Razlog za to je relativno jasan, ako mi dozvolite malo pojednostavljenog Hegela. Svaki društveni model, a pri tome se naravno podrazumijeva i ekonomski, nastaje kao odgovor na probleme do tad postojećeg. Društvena zajednica u kamenom dobu nastaje kao odgovor na probleme sigurnosti, lova, sabiranja. Feudalizam nastaje kao odgovor na ogroman broj neslobodnih i obespravljenih robova u robovlasništvu, itd. „Povratak tradiciji“ ne samo da idealizuje određen period u istoriji koji shvatamo romantičarski, već to radimo potpuno nesvjesni problema koje taj model sa sobom nosi. Međutim, pošto nastavljamo da imamo to romantičarsko shvatanje, problemi koji nastaju se uvijek tumače kao nedovoljan povratak i time dalje radikalizuje. U tome svemu, potrebe individue ostaju potpuno zanemarene.
Ona se permanentno određuje svojom okolinom koja ne prihvata drugost. Na individualnom nivou mi smo predpubertetsko društvo. Ne reflektujemo uopšte svoju ličnost, ne postavljamo si pitanje ličnog, individualnog identiteta, već prosto usvajamo i oponašamo svoje okruženje. Međutim, paradoks je u tome, što većina okruženja radi upravo to isto. Time čitavo društvo postaje jako plodno tlo za teorije zavjere, na uticaje određenih tradicionalnih autoriteta (desnih političara, crkve i sl.) koji time nekritički i bez ikakve refleksije utiču na normativnost društva. Imamo kolektiv individua koje ne postavljaju pitanje „Ko sam ja?“ već isključivo „Ko smo mi?“.
Time se vraćamo na odnos individue i društva, u vremenu faktičkog kolektivizma koji ideološki doživljavamo kao ličnu slobodu, inverziju onoga što ona zapravo jeste. U demokratskom uređenju međutim je u jednu ruku suludo pričati o državi koja ne ispunjava svoje obaveze prema individui i društvu, što neosporno jeste faktičko stanje. Ono o čemu možemo pričati međutim je individua koja ne ispunjava svoje obaveze prema društvu, odnosno društvo koje ne ispunjava svoje obaveze prema sebi. Demokratija kao takva se zasniva na dobro informisanom, relativno ili dobro obrazovanom građaninu i biraču sposobnom da odgovorno donosi odluke ne samo za sebe već društvo u cjelini. To zahtjeva napor te iste individue. Isto kao što uzgajanje i briga o dijetetu zahtjeva odgovornost i napor roditelja. Odnos individue i društva je time potpuno narušen u našem društvu. Nesposobnost i nespremnost preuzimanja odgovornosti, isto kao i nesposobnost i nespremnost individue da se pozabavi svojim identitetom dovodi do paralizacije i deteriozacije, odnosno permanentnog truljenja društva. Treba da se vratimo onom Lenjinovom pitanju: „Šta je za činiti?“