O-da životu
The voice of Enigma…
“Sa svakim novim izlaskom sunca sve sam jača…
Tumarajući po bespućima vječnosti osjetih signal i brzinom svjetlosti obreh se u tami, toploj, ugodnoj i smirujućoj…
BAM-BAM, BAM-BAM, BAM-BAM…
Bila sam i jesam život sam po sebi. Od pamtivjeka od prapočetaka začeta u vodi. Nikad nisam pitala: “ZAŠTO?” Jednostavno svjesna postojanja i zadatka…
Sklupčana u fetusnom obliku, čekam, rastem i razvijam se. Koliko je prošlo? Koliko izlazaka sunca me jačalo i razvijalo, dopustilo da rastem... Gdje me ovaj put šalješ Stvaraoče? Koju lekciju treba da naučim? I zašto, zašto pitam kada nikada ranije nisam?
Teško dišem, ali dišem. Uglavnom spavam, ponekad se protegnem pa opet spavam. Čini mi se da je mnogo vremena prošlo. Ništa se ne dešava. Opet spavam. Rastem i jačam. Za šta me to sprema? Strpljenje je jedno od stvari koje naučiš usput… Kao i mnoge druge stvari tokom putovanja…”
Zatim mnogo godina poslije…
The rivers of belief…
“Hm, biti čovjek kompleksna je stvar, rekla bih enigma. Mnogo je lakše biti drvo ili leptir, glista i tigar. Vrlo jednostavno i svrsishodno. Čovjek je konstruktivno i destruktivno biće sve u jednom. Pomjera i ruši granice. Pravi granice da bi ih prelazio. Napreduje dok vjeruje.
Ali gdje?
Prvo naučiš biti mali čovjek. Dijete ga zovu. Ispočetka svi brinu o njemu. Nauče ga hodati, jesti, govoriti, zatim gledati i misliti. Kad počne misliti usmjeravaju mu misli. Ako si muško dijete obavezno moraš voliti brzinu, auta i loptu. Moraš misliti da si glavni i da se tvoja riječ poštuje. Ako si žensko dijete obavezno moraš voliti modu i kuhinju. Moraš biti lijepa i poslušna.
A onda jednog dana pravila se počnu kršiti. Stereotip u ljudskom rodu ne postoji. Previše čovjek misli. A kad se misli počne se i izmišljati. Muška djeca se pitaju zašto moraju da vole brzinu kad je polagano mnogo sigurnije. Vole kuhinju i biti lijepi. Pa zašto da ne?! A ženska djeca shvate da nije sve u modi i u kuhinji. Lopta je vrlo interesantna i zašto moraju raditi što im drugi kažu.
Jedine dvije konstante u ljudskom razvoju odakle potiču drugačije misi, misli pitanja i razvoja su umjetnost i muzika. Od njih potiče sve jer otkako je nastao ljudski rod stvara. I dok jedni stvaraju drugi ruše. Muzika je sveprisutan začin.
Začarani krug mnogo stoljeća se vrti u krug, a čovjek i dalje napreduje. Mašta nema granica...”
Mea culpa…
Mnogo kilometara, negdje u svemiru…
“Kao dijete sam bila očarana loptom. Nisu mi je odmah dali.
Stvorena u obličju ženskog djeteta izrastoh u ženu. Naučila sam hodati, jesti i misliti. Učila sam i mnogo toga još. Željela sam biti svugdje i znati sve. Bila sam toliko slobodna da sam se tražila u vremenu koje je prošlo i nalaziti se u onom koje dolazi. I pogledaj me sad. Da li se razlikujem od ostalih LJUDI?”
Push the limiths…
“Više nisam ni biljka ni glista. Jedini sam pilot svemirske letjelice. Zašto? Shvatila sam da kad si čovjek uvijek želiš još. Više nije bitno da li si mušo ili žensko. Čovjek je predator. Živi i umire za ideale. Ovo je granica koju sam postavila sebi. Pogledati posljednji put u tu tako živu loptu i držati prst na crvenom dugmetu gdje prestaje sve…”
Retourn to innocence…
“Nema više žudnje, pohlepe, stvaranja i rušenja. Nema više gladi i rasipništva. Ratovi su daleko u mojim mislima. Nadmetanje, kome su samo ljudi bili skloni u pretjeranim granicama, sad su već prošlost.
Dok nekad plavo-bijela lopta nestaje u oblaku dima osjećam vrelu suzu da klizi mi niz lice. Posljednji put. Sve će biti kao nekad. Obrni još jedan krug Stvaraoče na nekom drugom mjestu. Više ne pitam “ZAŠTO”. Svjesna sam tog pitanja kao i odgovora. Ti daješ i uzimaš. Dao si mi mogućnost…
BAM-BAM, BAM-BAM, BAM-BAM…
Odjekuje kroz prsa.
Sve slabije i slabije… “
Mnogo je lakše biti gušter i cvijet, ptica il zec.
