O Bosni

Ne zaslužujemo ove planine koje oduzimaju dah, bistre rijeke, ovo plavo nebo, ni one stećke koji ponosno stražare nad savršenom tišinom. Ona nas voli, a mi nju ne.

cutahija.haris / 01. August 2019

Bosna i Hercegovina je lijepa zemlja. Mi je ne zaslužujemo. Ne zaslužujemo ove planine koje oduzimaju dah, bistre rijeke, ovo plavo nebo, ni one stećke koji ponosno stražare nad savršenom tišinom. Ne zaslužujemo ovaj topli vjetar, koji od zelene livade napravi more. Ne zaslužujemo onaj nevini bijeli snijeg na vrhu Bjelašnice. Ne zaslužujemo tamno zelenilo vira Une u kojem se duša izgubi. Ne zaslužujemo ni onaj iznova rođeni most u Mostaru, ispod kojeg se dostojanstveno šeće najljepša Hercegovka. Ne zaslužujemo ni kestene Krajine, ni nepregledne posavske ravnice. Ne zaslužujemo one mirne tvrđave koje vjekovima bdiju iznad uspavanih gradića bosanskih. Ne zaslužujemo divlji, istovremeno pitomi Vrbas. Ne zaslužujemo ni onaj hercegovački krš koji prkosi vremenu, suncu i ljudima.

Ova zemlja je ljubav. Voli nas na proljeće, stidljivom visibabom, južnim vjetrom i toplim kišama. Voli nas ljeti, dubokim šumskim hladom, studenim planinskim izvorima i cvrkutom nevidljivih ptica. Voli nas i na jesen, zlatnim zalascima sunca, bronzom lišća i srebrnim sjajem nadošle rijeke. Voli nas zimi, snijegom okićenim granama i suncem od kojeg rajski sijaju bijele ravnice.

Ona se smiješi kada čuju ezan i zvona istovremeno. Osmjehne se i kada se na klupi ljube dvoje, pa ih sakrije vrbom i zlatastim sumrakom, Ona voli kada sa Sebilja polete golubovi i kada se čuju vriska i smijeh za vrijeme raftinga na Drini. Voli i kada po njoj ubrzano tapkaju japanski turisti, škljocajući fotoaparatima. Sjetno uzdahne kada se iz kafane kod Nade, na Ćumuriji, čuju tužni zvuci sevdaha. Raduje se kada se ispred opštine skupe djeca da hvataju bombone i smjerno upije suze roditelja mladenaca koje na nju padnu.

Ona nas voli, a mi nju ne. Gazimo je bez milosti. Krvlju njene djece je posipamo, bistrinu njenih vena mutimo i njene šume, umjesto dječijim smijehom i radošću, mi minama prekrivamo. Djecu joj tjeramo u bijeli svijet, da ih više nikad ne vidi. Prljamo je, prodajemo je, urezujemo joj ožiljke.

A ona nas i dalje voli. Majčinski, nezasluženo. I voljet će nas i kad nas ne bude. A nje će uvijek biti.


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.