Gledam ovih dana slike pustošenja na sve strane. I razmišljam o Bogovima. Jer, kao i svega, ovdje kod nas ima i Bogova na izbor. Zavuci ruku u džak i izvuci kojeg hoćeš. Nešto su se grdno naljutila sva tri naša Boga kad su pustili ovoliku vodurinu niz ova naša nesretna brda. Da vjerujem, možda bih mislila da smo tu nesreću nečim zaslužili.
Znam ja da smo mi čoporativni, mali, nesrećni izmanupulisani ljudi. Znam ja da smo jedni drugima kroz dugačke vijekove mnogo jada nazadavali. Niko me ne može ubijediti da mržnja nije u ovim našim gudurama prvo i najače osjećanje. Mržnja zbog straha, zbog neznanja, zbog kolektivnog sjećanja podsticanog od ljudi u mantijama i kravatama. Brižljivo njegovana prvo od Božijih poslanika, pa od ljudskih. Svako svog Boga izdiže iznad tuđeg, bližnjim svojim smatrajući samo onog ko se na isti način moli. Praštanje kojim raj kupuju, troše samo na one koji u istu bogomolju sa njima ulaze. Zatvoreni u svoje vjere, anatemišu tuđe. Drugim grešnicima je grijeh urođen, genetski dirigovano svojstvo, jer se drugom Bogu klanjaju. Drugi grešnici su pogan nevjernička, nit milost daju, nit je zaslužuju.
Ali svejedno, kakvi god da smo, niko mi reći ne može, da smo baš toliko grešni. Ima i ljubavi, tu i tamo. U nevoljama, kao što je ova, ljubav i čovjekoljublje isplivaju, izbačeni valjda iz duša sa pokuljalom vodom. I onda se vidi, da je čovjekoljublje temeljito i uvijek potiskivano, gurano u zapećak, držano u rezervi, svedeno tek na pojedinačne slučajeve, dok ne naiđe neka pošast. Onda se daje i pomaže, svejedno kome, samo da se pomogne. Spašavaju se ljudski životi, ne pitajući čiji su. Ježi se koža od poziva u pomoć, koji odzvanjaju kroz mračnu i mokru noć. I svaki jezik je isti i svaki razumljiv. I trajaće tako, dok nevolja traje. I tek će sada na vrata naših crkava i naših džamija, možda, moći ući svi, bez obzira kako se svom Bogu mole. Možda će mantija pogrešne boje i teksture pomaziti nevjeničku dječiju glavicu. Možda će.
Suprotno svima, kojima se oči vlaže od patetike jedinstva i solidarnosti naših naroda, ja nisam iznenađena. Nikada nisam mislila da je mržnja velika kao rat. Rat je bio mnogo veći. Niti mislim da će ljubav, pretrajati ovu nevolju. Kao što ne vjerujem da smo toliko zli i da smo ovu nesreću zaslužili, tako ne vjerujem ni da smo toliko dobri, da ćemo se ovom solidarnošću iskupiti. Kad nevolja nestane, pojaviće se mantijaši i kravataši, koji će nas prilježno podsjetiti ko smo, kakvi su nam korijeni i koji su naši Bogovi. I da vas samo podsjetim, da ne zaboravite, naši su bolji i praviji nego vaših. Našim Bogovima ćemo oprostiti ove ispade. Jer ima nas svakakvih.
Poruku šaljem svim narodomrscima, ljubiteljima njihovih vjekovnih istina, svi vaši Bogovi ništa ne valjaju. Izgovaram skaredne riječi. Neka se bijes svih vaših Bogova sruči na moju glavu. Svi vaši Bogovi ništa ne valjaju. Vaši Božiji službenici i trudbenici, ništa ne valjaju. Njihove mantije uprljane su što krvlju, što blatom, što nesrećom i njihovog i tuđeg naroda. Umjesto da nas ljubavi uče i da nas spajaju, oni nas razlikama hrane, mržnji uče i razdvajaju. Ako je nečiji grijeh, pao na nas, njihov je. Ako je nečijim riječima i djelima ova nesreća zaslužena, njihovim je. Ako su se na nekoga Bogovi naljutili, na njih su. A kažnjeni smo svi.
Zato što Božija pravica i nije baš neka pravica.
Mislite, šta god hoćete, meni je ionako svejedno. Meni su svi ljudi, odavno isti, crveni ispod kože i ništa više od toga. Žao mi je naših nesrećnih ljudi. Srce me boli za bijedom i sirotinjom. I praštam im sve, baš sve. I što se uzdaju u svoje izdajničke Bogove i što svoje mantije smatraju svetijim i boljim od naših. Ili vaših. Svejedno.