Najperverzniji oblik fašizma je „vjerska“ dominacija nad čovjekom (ne crkva kao zid i freska). Ko uspije da prihvati silu religije, ( skolastički) taj je zakovao srce za čovjčiju ljubav i otvorio aorte za ulazak samsare i lažne blagodetnosti, bezličnih osmjeha, pozdrava koji smisao rodbinski nemaju već ono prekurtoazno „brate“ od kojeg mi je muka već na prvo slušanje. Pošto takvi usamsareni ljudi tokom svakog razgovora to „brate“ pominju bezbroj puta, neminovno je otići i povratiti jutrošnji lebac, jer ako ne povratiš sam, obavezno će da ti „presedne“ (sočnije mi je tako reći) usled neke nepotrebne „konstruktivne“ laži. Sit sam laži.
Oblici fašizma se dakle tu ogledaju najizražajnije. Nije to dio religije kao takve, već skorojevića u religiji, onih ljudi koji se krste kad prolaze ulicom pored crkve. Ti mamlazi nisu ni svjesni da su svoju nadu potrošili onog trenutka kada su u svoju glavu stavili bezlični sofizam popova. Obično sa tim ljudima je beskompromisno razgovarati na bilo koju temu, a da priču ne okrenu na religioznu stranu.
Pošto moje blogove obično pročitaju dovde, predlažem, da nastave dalje, kako ne bi neko zaključivao beskompromisno, a onda mene optuživao za isto. Dakle, nemoguće je razgovarati sa njima, o poslu, a da se ne pomene Bog: Nemoguće je razgovarati o muzici, a da se ne minimizira sve i ne uzdigne Divna Ljubojević ili kakav iskompleksirani skorojevićki bariton nekog crkvenog hora koji;
„silazi sa nebesa i stapa se sa nama poput anđela sa neba, poput arhanđela i milozvučnošću rasterećuje umornu čovjekovu dušu, gorde olakšava za grč, uboge umiva lakoćom i govori nam o istini, poput vala sa širokih mora, poput beskrajnih Hristovih dobrota, poput sile u notama, poput ljubavi beskrajne i čiste, poput radosti u diječijem osmjeku i sve one iste jurodivosti koja nam je potrebna da shvatimo da ni ludi nisu ubogi...“ (STOP) Pa dokle bre više. (ovo „bre“ mi djeluje kao uzvik)
Samo zbog toga, što maltretiranjem okoline raznim „stručnim“ izrazima i pretjeranom dobrotom (opet sam rekao nešto što je nespojivo, dobrota nikad ne može biti pretjerana), dakle, pretjeranom dobrotom koja je lažna i koja se samo oličava na licu a naličje joj je gotovo uvijek nož u leđa, samo zbog toga moram da kažem beskompromisno, da ne mogu vjerovati u Boga. Ne mogu da vjerujem u njega, jer neće „brate“ mili da reaguje. On stoji i ne baca kamenje na govna. On stoji i ne reaguje i dalje, kad mu kažeš ovako kao ja, razbijen na hiljade sitnica, usidren u jednoj luci u kojoj hrđam kao lađa bez kapetana. On ostavlja ljude da misle, ostavlja ih da ćute na nepravde sa sobom i u sebi, a da se zakidaju jedni na druge, da reže na svaki oblik drugačijeg mišljenja i da besomučno brane religiju koja ih je „opila“ (reče li to onaj bradonja). Ne , ne želim da vjerujem jer me plaše da ću u pakao, ako pojedem šniclu za vreme nekih njima propisanih dana za neki post, ako pušim cigarete i volim da popijem konjak-dva, ako se okrenem na ulici za lijepom ženom. Ne želim da vjerujem jer mi smeta kad vidim mladog momka kako se krsti u tramvaju dok prolazi pored crkve, sjedeći na stolici dok pored njega stoji žena na izdisaju od vrućine, a on joj ne ustupi stolicu (inspiracija YouTube klipovi) Ne želim da vjerujem u nešto što ne reaguje na te stvari. Ja jesam frustriran, ali ne i opasan. Ja jesam isključiv, ali ne i beskompromisan. Hajde da sjednemo i pričamo, ali ne da me ubjeđuju kako postoji Bog, već kako postoji pravda. Bog je samo ime, a oko mene su sudbine živih ljudi.
Ja se molim razumu, da jednom preovlada nad onim ljudima kojih je većina, a koji spavaju, al to nije tema danas... Tema je onaj koji je „usamsaren“ (da iskarikiram izraz, jer bogatstvo čovjeka je kad sklapa složene i pune nazive problema, a ne kada bježi od problema). Dakle, proizlazi iz toga da smo se suviše oglušili na ljudsku sudbinu, a prihvatili dogmu kao izlaz iz stvarnosti. Nama se dešava holokaust uma. Ljudi se solidarišu sa ćutnjom, pate i blagosiljaju što pate, jer očekuju nagradu s neba. Imam li pravo na svoj put, pa taman to bio „pakao“? Imam li pravo na bunt, pa taman me to „ubilo“. Imam li pravo na stav, pa taman ne bio prav? Imam !
Nama se desio jednom jedan apsolutni oblik misli. Komunizam, al ne, nije to bio komunizam, to su opet bili ljudi koji su tako labavo tumačili stvari. Komunisti su problem, nije komunizam. Problem je i tada bio u ljudima i idolopoklonstvu vjeri, čitanju modernih ikona, a ne čitanju problema sudbine čovjekove. Mi smo stalno podložni uticajima nekih bogova i polu-bogova. U mom gradu danas vise totemi političara na zidovima uličnih fasada, glave volova koji su upropastili grad. Ovdje se i danas dešava moralni holokaust na rubovima civilizacije koja izumire. Nema iskoraka koji će ispratiti. To se dešava pred licem Boga, pred licem te velike ljubavi.
On stoji nijem pred nama, on nas je pustio da se hrvemo sa sobom i zazivamo ga zalud. On je pustio da padamo u blato, al zašto? Zato što smo gluvi islijepi da vidimo da je snaga u nama. Podsjetite se Biblijske priče o Jošui. Zašto Jošua (Džošua il kako već) moleći se bogu misli da će mu bog pomoći. Neće, reče mu Mojsije, jer mu je dao snagu i oružje da se bori. (pronađite tekst i pročitajte). Kanalisanje energije je u nama, u borbi, u buntu, u pravdi. Tu leži bit i vjere i ideologije. Jer vjera je ideologija i ništa više. Ako ne trebamo da imamo idola osim Gospoda Boga svoga, onda prihvatimo način na koji nam ukazuje. Boriti se za ciljeve i bolje društvo. Nema filozofije i molitve, bez šaka i znoja. Svaka fraza pada u vodu ako nije praktično ugrađena u društvo. Često za neke stvari ne primamo platu i novac, al i dalje radimo, jer vjerujemo da ćemo biti nagrađeni. Treba vjerovati u rad i voliti posao koji se radi. Ako nema ljubavi materijalne, nema ni skolastičke. To, u protivnom, postaje samsara.
E to je karika koja nedostaje. Al da ne bi trajno nedostajala, zaokružiću priču o religiji na način meni svojstven. Moj način koji je „beskompromisan“. Vjerujte u sebe, da možete promjeniti stvari na način da promjenite pristup ka religiji, vjerovanju u nešto (ne religiji kao crkvi) i shvatićete kako rezultati dolaze u vidu nagrade. Sve što se radi iz ljubavi, pa taman da je i rat, vrijedi više nego uninano , slijepo, sofističko, demagoško pražnjenje vijuga u korist nekih drugih koji likuju dok vi slijepi hodate bespućem. Uradi, dakle postoj na planeti. Reci, dakle ukaži na problem. Suprostavi se, dakle riješi problem. (inspiracija- Dekart 1596-1650)
Obećavam da ću sledeći put da pišem o književnim temama. Nadam se da je do kraja pročitan ovaj tekst, ako nije, ja ništa tu ne mogu da pomognem ljudima, dok se ne potrude pročitati, razumjeti, pa tek onda imati mišljenje.
