Krajem 80-tih godina XX vijeka, neki od prijatelja je, boraveći u Srbiji, negdje kupio audio kasetu sa naslovom „Srpske četničke pesme“. Tada sam prvi put čuo: „Marširala kralja Petra garda“ , „Srpska se truba s Kosova čuje“ isl., bilo je to nešto što je, bar do tada, bilo zabranjeno i nezamislivo za čuti, pa sam čak i zapamtio dijelove teksta. Prijatelj mi je poslije pričao da su poslije proslave nekog rodjendana otišli na obližnji bazen na noćno kupanje i pri tome su puštali pjesme sa pomenutog nosača zvuka. Nije prošlo previše vremena, intervenisala je policija, i za razliku od očekivanog klišea nisu ih tukli. Legitimisali su ih, rekli im da su prijavljeni zbog remećenja javnog reda i mira, kao i pjevanja nacionalističkih pjesama. Ovi su odmah prestali sa nabrojanim aktivnostima, a za „nacionalističke pjesme“ su se izvukli tako što su organima reda pokazali audio kasetu, uredno izdanu od strane neke tadašnje izdavačke kuće, što je značilo da njen sadržaj nije zabranjen. Iz ove perspektive, vjerujem da je pomoglo i to što su prekšioci javnog reda i mira, uglavnom, bili – Bošnjaci, tada Muslimani i Hrvati. Nije to bila, barem za ljude koje sam ja poznavao rijetka pojava tada. Nerijetko je neki Srbin u pripitom stanju znao zapjevati neku ilahiju (ili barem imitirati njeno pjevanje), ja sam npr. imao kasetu sa naslovom „Međugorje u pjesmi“, iako sa pomenutim imam veze koliko i Holandija sa svjetskim prvenstvom u fudbalu 2018, a eto Bošnjaci i Hrvati su znali otkinuti „ Niko nema što Srbin imade“. Ono što je zajedničko za sve te performere je to, da su umom i mentalitetom bili toliko daleko od tih primitivnih muzičkih sadržaja, pa su to mogli koristiti kao zajebanciju, za koju nisu mogli da vjeruju da je neko ozbiljan i može shvatiti drugačije. Uz to, bio je to i jedan od vidova egzibicionizma i način da neko obrati pažnju na klince od 17-18 godina, a i vrijeme je bilo daleko sretnije, i sjećanja na ružnu prošlost su bila daleko blijeđa nego je to slučaj danas. Nismo imali ni internet, i medijska konkurencija je inače, bila neusporediva sa današnjom. Nisu bili bitni klikovi, lajkovi, shareovi isl. Eto danas npr., ako neko derište u Mostaru vidi kameru FTV-a, može mu pasti na pamet da je iskoristi za svoju promociju pa uzvikne:“ Nož, žica, Srebrenica“. Ne razumije to derište, vjerovatno, ko su i šta su spodobe koje su u Srebrenici koristili nož, žicu, a bogami i vatreno oružje, ni šta to predstavlja za sve one koji su izgubili svoj čitav svijet tih julskih dana prije 23 godine. U zanosu zbog pobjede Hrvatske, a i krivo misleći da ta pobjeda predstavlja poraz za njegovu državu tj. BiH ili Bošnjake, koji se, takodje dobrim dijelom raduju uspjehu Hrvatske, izvali prvo što mu padne na deformisanu pamet. On sasvim moguće ne razumije, ali kamerman koji ga je snimio, kao i portali i mediji koji to prenesu, vrlo često i kao udarnu vijest, razumiju itekako. Znaju i da će tastaturni patrioti, fašisti raznih boja i nivoa, nevladin sektor i silne udruge koje nekrofilski žive na tragediji jednog naroda ili predstavljanju zvijeri koji su odgovorni za tu tragediju u svim drugim svjetlima osim u onom pravom, požuriti da na izlivu infantilnosti u kameru, pokažu svoje nebitno mišljenje i opravdaju svoje postojanje. Pa raste broj posjeta, pregleda, shareova, donacija, budžetskih izdvajanja itd. Sve to na ovaj ili onaj način dođe i do krhotina nekadašnjih porodica žrtava, naročito onih koji svoju tugu ne kriju pod skutima vladajuće menažerije.Onda zbog svega toga, barem oni čije suze nisu presušile, ponovo plaču, negdje u kolektivnom centru ili u navrat-nanos skrpljenoj kući u koju su se vratili da bi ostatak čekanja do smrti, jer teško da je to život, proveli tamo gdje su posljednji put živjeli. Na čiju dušu, u ovom slučaju ide veći grijeh: onog dječkića-glupkića iz Mostara, kamermana koji nema vremena, ili nije htio iskoristiti tipke „cut“ ili „delete“, ili urednika koji su to proslijedili ?
“ Nemojte ljudi k'o Boga vas molim“, čuveni je citat iz „Maratonci trče počasni krug“. Za one koji nisu gledali, film govori o bagri koja živi tako što ni mrtvima neda mira, iskapaju ih i ponovo prodaju sanduke u kojima su bili pokopani, ne mareći za bol koju izazivaju kod živih članova njihovih porodica. Razlika između likova u filmu, i medijskih radnika koje sam ovdje spomenuo je u tome što to u filmu, osim što je morbidno, je i smiješno. Citat iz filma je istovremeno i poruka ovim drugim.