NOVINARI BEZ UGOVORA I SA MALIM PLATAMA

 

FOTO: Andrijana Pisarević

 

 

Andrijana: Krenimo od toga da građani uglavnom pojma nemaju šta je impressum. Tu i tamo, ako ih neki tekst ili naslov pogodi, pogledaju ko je autor. Za detalje se zanimaju najčešće ako je tekst ili prilog medija postavljen suprotno njihovim stavovima ili političke opcije čiji su sljedbenici. Impressum uglavnom gledaju novinari, političari i ljudi koji su na neki način vezani za javni život ili scenu. Prosječnog građanina zanima samo upakovana informacija.

 

 

Andrijana: Da, ali ne na cijeli sadržaj. Rijetko idu dalje od naslova i prve polovine teksta. Malo ko gleda ko je autor, ukoliko se i sam ne bavi time, sve dok tekst ne zadire u nešto nekome bitno. Ako je nekada i bilo bitno koji medij objavljuje informaciju, danas to gubi na značaju. Dovoljno je otvorite sasvim nov portal sa besplatnim predloškom na kojem možete da objavite samo jedan tekst. Podijelite ga na Fejsbuku i sponzorišete prema odabranoj ciljnoj grupi i lokaciji. Informacija, lažna ili istinita, poštena ili nepoštena, našla je put do čitalaca. Koliko će njih da obrati pažnju gdje su pročitali informaciju, ne znamo tačno, ali vjerujem da ih je vrlo malo.

 

 

Andrijana: Granica između “pravih” i “lažnih” medija je sve tanja, a za to su krivi i jedni i drugi. Tačno je se samo u posljednjih 30 dana pojavilo najmanje toliko novih portala koje sam “zapratila” na društvenim mrežama, ali i botova koji su mene zapratili kako bi vidjeli šta ja radim. Nažalost, ostalo je malo onih “pravih” koji se nisu opredijelili za neku (političku) opciju, pa i oni sami, ma koliko nosili epitete “provjerenih” medija, obaraju standarde i sami sebe banalizuju. Da bi se uveo kakav takav red, naravno da se mora regulisati oblast medija na internetu, ali prije svega, potrebno je stvoriti sliku u javnosti da portal bez impressuma nije medij. Tek kada šira javnost shvati da je za tačnost informacije potrebno da je neko i potpiše, onda postoji šansa da se dobije neka bitka protiv lažnjaka.

 

 

Andrijana: Takav slučaj vidjeli smo nedavno na RTRS-u koji je prenio konstruisanu informaciju sa portala bez impressuma, da britanske i američke službe intenziviraju rad sa ciljem destabilizacije vlasti u Srpskoj. Ovakvi primjeri nisu slučajni, oni su pojava. Dakle, ako to radi neko u Javnom RTV servisu, šta sprečava druge da krenu istim putem? Princip je sljedeći: otvorite portal bez imressuma, koji služi za zametanje tragova. Na njemu plasirate neprovjerene informacije bez potpisa, izjava i provjeravanja. Onda te iste informacije “prenesete” na svom portalu pozivajući se “izvor”, ali odgovorni za njihov plasman, bile tačne ili izmišljene, ne postoje.

 

 

Andrijana: I jedno i drugi ima svoje mane i prednosti, ali novinar koji nije nikada radio u redakciji nema “ono nešto” što se stekne kada se radi u timu u kojem se stalno ljudi konsultuju i razmjenjuju ideje. Samostalan novinar nije vezan za sto i ne mora svaki dan da ima gotov tekst. Može da istražuje više dana, da bira teme koje će da radi. Istovremeno, on je ograničen sredstvima koja bi mu bila dostupnija da ima iza sebe redakciju. Pitanje je koliko njih ima plaćen telefon, kancelariju, brzi internet, službeni auto, profesionalni fotoaparat ili kolegu fotoreportera i drugo. Ako je samostalan, onda je plaćen po tekstu, a to znači i da je pod pritiskom da brže završi posao zbog čega nerijetko trpi kvalitet. Sa druge strane, rad u timu obično znači osmicu u redakciji, svakodnevno se pišu tekstovi, često se ne istražuje detaljno, a ako radite u printanom mediju, ograničeni ste i rokovima, prostorom, a pritišću vas urednici.

 

 

Andrijana: Mi ne znamo ni približno koliko nas ima, niti koliko medija operiše na bh. tržištu i za kolike plate novinari rade. Nije nam poznato ni kako novinari žive, niti koliko njih ima više od jednog angažmana, koliko su plaćeni frilenseri, ko među njima dobija neoporezovane honorare na ruke, a ko ima autorski ugovor. Raspolažemo paušalnim i djelimičnim podacima za mali broj novinara pojedinaca, dok velika većina tavori bez ugovora i bilo kakvih prava. Više nema nikakve razlike da li novinari rade za javne servise i agencije ili u privatnim kućama. Tretman je isti, bez obzira da li je gazda država ili lokalni moćnik, plate su male i neredovne, doprinosi kao da ne postoje, a broj obaveza uporno raste. Pomalo je smiješno što neke novinare godinama unazad svakog dana gledamo na televiziji i čitamo njihove tekstove na portalima, a oni nemaju ugovor sa tom kućom ili su tu na određeno vrijeme. Naravno, inspekcija tu ne vidi nikakav problem, jer da vidi, neko bi do sada bio kažnjen zbog toga.

 

 

Andrijana: Sigurna sam da bi pomoglo, ali ne i da bi riješilo nagomilane probleme. Od nečega se mora poći, a nejasna vlasnička struktura televizija, novina, radio stanica i portala, prvi je korak ka rješavanju situacije. Onda bi postalo jasnije i ko je to ko vrši politički uticaj i pritišće novinare, ali kome je to, osim nama samima, u interesu da se desi? Novinari mnogo rade a malo zarađuju, plate su neredovne i nerijetko u dijelovima, a oni sami ne misle da bi trebali barem da se učlane u sindikat kako bi dobili nekakvu pomoć, makar pravnu. Ekonomski osiromašeni, ucijenjeni i niskog samopouzdanja, prinuđeni su da traže dodatne poslove, da žive pod stresom i pritiscima svih vrsta, frustrirani i u strahu za posao, ni ne usuđuju se da govore o lošem položaju u kojem im prolaze godine, ali predano izvještavaju o drugima koji su ugroženi.

 

 

Blog: Brankica Smiljanić